Naravno da može, upravo svjedočimo takvom fenomenu u Hrvatskoj. Jučer smo na djelu vidjeli kako izgleda kada tzv. Stožer za obranu hrvatskog Vukovara zabrani Vladi slobodu kretanja, ali zapravo time poruči da se svatko tko misli da ćirilici, sukladno zakonu o manjinskim pravima, ima mjesta u Vukovaru – mora fizički udaljiti iz tog grada, a onda valjda konzekventno i iz vlastite zemlje. I zato svi koji kažu da jučer nije bilo izgreda – griješe. Jer ono što se jučer dogodilo u Vukovaru nisu bile samo dvije kolone, nego je bilo i nasilje – koje se nije materijaliziralo u obliku fizičkog sukoba, već u obliku istjerivanja s mjesta događaja. Ista ta stožeraška udruga već sakuplja potpise za referendum o zabrani ćirilice na javnim mjestima u Vukovaru.

Ali to je samo posljednje u nizu indikativnog 'događanja naroda' u Hrvata. U posljednjih pak godinu dana rodio se pokret okupljen oko inicijative 'U ime obitelji', odnosno oko ideologije heteroseksualne obitelji. Slično 'čajankašima' u Americi, povezanima prvenstveno konzervativnim sistemom vrijednosti, ovi 'obiteljaši' i njihovi sljedbenici zalažu se za to da se brak u Ustavu definira kao isključiva zajednica muškarca i žene. U to su ime pokrenuli akciju i skupili preko 700.000 potpisa. Razumljivo je da je pitanje gay brakova u Hrvatskoj, u kojoj broj deklariranih gay građana nije vrijedan spomena, samo simbol frustracije 'drugim' i 'drugačijim' i izraz opće krize i nepovjerenja u Vladu i vlast, a ne pravi uzrok njihovog okupljanja.

No analiza uzroka je sada manje važna jer je odluka već donesena. Referendum će se održati 1. prosinca, i to usprkos prigovorima udruženja za ljudska prava i prava manjina, kao i Hrvatske narodne stranke, da ova prava ne bi smjela biti dovođena u pitanje na referendumu jer zadiru u osnovna prava građana. Ustavni sud je rekao svoje i presudio u korist inicijative ‘U ime obitelji’, odnosno dao je zeleno svjetlo referendumskom pitanju.

U Hrvatskoj se u zadnje vrijeme sve jače osjeća pomak ka tradicionalnim vrijednostima i moralu kao što su obitelj, religija, nacija – dovoljno se sjetiti polemika oko spolnog odgoja u školama, oglednog primjerka sukoba između ne samo konzervativnog i liberalnog svjetonazora, nego još mnogočega drugog (moći, ideologije, politike…). A nedavno je i središnja kulturna institucija Matica hrvatska iznijela prijedlog o financijskom kažnjavanju onih koji javno ne govore pravilno hrvatski jezik, čega nije bilo ni u vrijeme Tuđmanovog jezičnog puritanizma. I sve je to legalno i legitimno, sve su to institucionalne i izvaninstitucionalne, tj. civilne aktivnosti – ali istovremeno i znaci vremena.

U doba velikih promjena, od ekonomske i financijske krize, nezaposlenosti do globalizacije i ulaska u EU, javlja se i velika nesigurnost, i ljudi se vraćaju poznatim obrascima ponašanja i vrijednostima jer im to ulijeva osjećaj sigurnosti. No nevolja se javlja u času kada promjenu raspoloženja u smislu neokonzervativizma prati i zahtjev za promjenama zakona, pa i Ustava, koji bi ipak trebali trajati malo dulje od krize, straha i drugih, nadajmo se, privremenih problema.

Prošlog vikenda je u Bratislavi održan peti Centralnoeuropski forum (CEF) pod motom 'Give Citizens a Chance' (Dajmo građanima šansu). Već na prvoj diskusiji o uzrocima zaostajanja civilnog društva u bivšim socijalističkim zemljama zbog nedostatka tradicije izašla je na vidjelo zanimljiva činjenica. Naime za organizacije civilnog društva automatski se podrazumijeva da se bore za zajednički interes građana, za nešto korisno i dobro, bila to zaštita gradskog prostora od devastacije, bila prava manjina. Jednako tako, uvjerenje je da, ma koliko brojne bile, nisu u stanju mobilizirati građane i zbog toga imaju slab društveni utjecaj.

No što se događa kada jedna takva civilna organizacija 'U ime obitelji' mobilizira 700.000 ljudi – što je otprilike kao da ih je u, recimo, Poljskoj mobilizirala 10 milijuna? I što kad cilj te mobilizacije nije opće dobro? Štoviše, kad je riječ o čistoj diskriminaciji po spolu, o isključivanju, a ne o uključivanju građana, pa i dovođenju u pitanje njihovih ljudskih i manjinskih prava? Koje su moguće posljedice situacije u kojoj se prvi put događa masovna mobilizacija koja nema istaknut politički/partijski cilj u zemlji u kojoj je svaka, i najmanja, odluka politička? Radi li se o prikrivenoj rekonkvisti desnice i koje to desnice, jer taj pokret ne djeluje kao da će dati da HDZ manipulira njime, već više kao da će njemu nametati svoju volju. A sve to, naravno, s blagoslovom Crkve (i financijskom potporom?) koji lijepo zaokružuje ovo nastojanje.

U Bratislavi se na skupu naravno postavilo i pitanje kako se suprotstaviti takvim civilnim grupama i inicijativama koje, pokazalo se i u drugim zemljama, npr. Bugarskoj i Mađarskoj, ali i širom Evrope, na različitim platformama – vrlo vješto koriste demokraciju za nedemokratske ciljeve. A odgovor je da nema drugog načina nego da se svaki građanin u svakoj prilici demokratskim sredstvima bori za demokratske vrijednosti. Borba za demokraciju je mukotrpna i svakodnevna. I ima veze sa svime što činimo, s bezbroj malih, dnevnih odluka.

S dokazanom moći mobilizacije 'obiteljaši' bi lako mogli pobijediti na referendumu, a 'stožeraši' zatražiti još jedan referendum, kad im je već krenulo. Ali neće ti brižni 'obiteljaši' i njima slične civilne udruge, nego šutljiva većina zapravo odlučiti o rezultatu referenduma, oni koji misle da ih se sve to ne tiče, jer ne žele razumjeti da je u pitanju princip, a ne samo gay brakovi ili ćirilica kao pravo manjine. To su oni koji neće glasati ni 1. prosinca ni u nekoj drugoj ili trećoj važnoj prilici – i tako sve dok i sami ne izgube pravo glasa.

Zato je važno izaći na referendum i glasati, koristeći svoje demokratsko građansko pravo. Pa ako i pobijede konzervativne vrijednosti, barem ćemo znati da je tako odlučila stvarna većina, a ne samo većina onih koji su izašli na referendum. To jest, znat ćemo nešto bolje kakvi smo stvarno mi sami.