Jeste li se tijekom pandemije ikada razuljutili zbog toga što znanstvenici uvijek iznova mijenjanju mišljenje? Ili oko toga što „alternativni stručnjaci“ ne dobivaju niti približno medijskog prostora kojeg su zaslužili? Na kraju krajeva i među njima ima profesora i doktora.

Umjesto toga uvijek iznova ista lica: u Njemačkoj su to Christian Drosten, Sandra Ciesek ili s one strane Atlantika Anthony Fauci. Mnogi kažu: „To nema veze s pluralizmom mišljenja!".

Postavlja se pitanje tko može sloviti za uvjerljivog stručnjaka a tko ne. Zašto ti znanstvenici ne ostanu pri onom što su rekli prije nekoliko dana? Drugim riječima: kako uopće funkcionira ta znanost? - pita se Deutsche Welle.

Znanost je proces konstantnog stjecanja novih znanja

Kao prvo jedna loša vijest: znanost ne može ispuniti želju za konačnom istinom i davanjem definitivnih odgovora. No znanost zapravo ni ne teži tom cilju.

„Znanost je proces u kojem si ista ta znanost uvijek iznova postavlja nova pitanja što naravno vodi ka tomu da se znanost uvijek iznova ispravlja zbog novih saznanja", kaže Ulrich Dirnagl, koji na berlinskoj klinici Charite istražuje na temu moždanih udara. On ujedno vodi tzv. QUEST centar pri Berlinskom institutu za zdravlje (BIH). Ovdje je Dirnagel zajedno s kolegama zadužen za kontrolu kvalitete biomedicinskog istraživanja na BIH, tako reći istraživanje istraživanja.

Ivan Đikić: U Srbiji, BiH i Hrvatskoj napreduju samo poslušni

Unatoč tomu što je znanstveni rad uvijek neka vrsta približavanja istini, nisu sve hipoteze ili mišljenja iste težine. „Jedna poznanica je babica i primijetila je kako je nakon početka procesa cijepljenja mnogo pobačaja“. To je npr. jedan od primjera kod kojih se automatski reagira zaključkom: „Ona je babica, valjda zna o čemu priča“.

Babica ili ne: jedno zapažanje ili pričica može u najboljem slučaju biti samo polazna točka za daljnja istraživanja. „Iz jedne anegdote se može stvoriti hipoteza. No ona mora daljnjim studijama biti provjerena kako bi se eventualno pronašla kauzalna povezanost“, kaže Dirnagl. Veza između pobačaja i cijepljenja, usprkos do sada 8,7 milijardi cijepljenih, do sada nije pronađena.

Organizirana skepsa i samokritika

Moguće je da zapažanja babice iz prethodnog primjera pokreće jedan mehanizam svojstven svim ljudima zvan „confirmation bias“ – potvrđujuća greška koja vodi k tomu da vjerujemo informacijama koje ionako potvrđuju naša dosadašnja uvjerenja. Od te tzv. potvrđujuće prerade informacija nije imun nitko.

„Jedino što tu pomaže da budemo vlastiti ‚advocatus diaboli‘“, što znači da potpuno svjesno prihvatimo mišljenje koji nije istovjetno s našim, kaže socijalni psiholog Roland Imhoff koji na Sveučilištu u Mainzu istražuje na temu mentaliteta zavjere.

S obzirom na to da je znanost kudikamo spremnija prihvatiti mogućnost da griješi nego što su to u stanju teoretičari zavjera , vjerojatno će znanost priču o pobačajima dalje provjeravati. „Jedna od znanstvenih normi je i organizirana skepsa“, objašnjava Ulrich Dirnagl i dodaje: „Svjesni toga da naši zaključci mogu biti pogrešni, mi znanstvenici smo u principu vrlo skeptični. Također prema sebi“.

Svaki znanstveni rad se mora na temelju tih principa izložiti kritici stručnjaka. To se događa u tzv. peer rewiev postupku tijekom kojeg se znanstveni članak prije objave nudi na provjeru drugim znanstvenicima. Iako niti jedan sustav nije besprijekoran, ovako se povećava mogućnost otkrivanja grešaka u znanstvenom radu.

"U pojam organizirane skepse spada i činjenica da sve studije na kraju ukazuju na vlastita ograničenja", kaže Dirnagl. To su recimo opaske na to kako je grupa na kojoj je provedena studija mala ili da je nije bilo mogućnosti za ispitivanje uspoređujuće grupe ili jednostavno da istraživači iz ovog ili onog razloga nisu mogli prilikom studije u obzir uzeti neke aspekte.

U mehanizme transparentnosti spada i praksa da je studija kontrolirana tako da ju u svakom trenutku mogu ponoviti drugi znanstvenici. Rezultati studije moraju biti predstavljeni tako da je drugima omogućeno da istim postupcima dođu do rezultata. I kod znanstvenih studija na jednu temu vrijedi: jedna lasta ne čini proljeće.

U znanosti se ne radi o tome pokazati da je nešto istina, koliko god to čudno zvučalo ali se temelji na jednostavnoj pretpostavci."Mnogo je lakše jednu hipotezu raskrinkati kao lažnu. Npr. pretpostavka da su svi labudovi bijeli vrijedi toliko dugo dok se ne pojave prvi crni labudovi"

Da je cilj znanosti verifikacija neke hipoteze, dakle pokušaj da se ona pokaže apsolutno ispravnom, trebalo bi, da ostanemo pri labudovima, ispitati sve labudove na svijetu. Pritom se, kako objašnjava Dirnagl, nikada ne može isključiti mogućnost da će i najtemeljitijem istraživaču na svijetu možda promaknuti koji labud.

Nije svaki stručnjak stručnjak

Istraživača, gledano na ukupan broj pripadnika jednog društva, nema tako mnogo. Naše mogućnosti provjere neke studije pokusima i računanjima su vrlo ograničene. I sve da smo svi virolozi, kad je recimo fizika atmosfere u pitanju, ne bi imali pojma. Na kraju se ipak radi o povjerenju.

Roland Imhoff je zajedno sa svojim kolegama Piom Lamberty i Olivierom Kleinom u jednoj studiji proučio to povjerenje u stručnjake. Osobe koje odbijaju teorije zavjere vjeruju nekoj hipotezi prije svega ako ju zastupa neki znanstvenik. Sadržaj hipoteze nije bio tako važan. "To je dugo vrijeme slovilo kao iracionalno", kaže Imhoff. No istodobno ima smisla: "Mi se kao društvo oslanjamo na to da stvorimo konsenzus u kojeg imamo povjerenja".

Christianu Dorstenu se vjeruje jer je bio jedan od onih znanstvenika koji su 2003. otkrili virus SARS-CoV-1 i od tada je objavio mnoge radove koji se bave ovim prethodnikom SARS-COV-2, tj. koronavirusa. I o ovom novijem virusu, kojim se cijeli svijet bavi već dvije godine, je objavio mnoge radove.

Internetske baze podataka o znanstvenim radovima poput "pubmed" mogu biti od pomoći da otkrijemo imaju li teze iz YouTube videa koja nam je poslala baka ili neki bratić poveznica s onim što smo sami otkrili u znanstvenim radovima.

No je li zaista potrebno da kao laik kopamo po znanstvenim bazama podataka? Pritom bi svakom trebale zazvoniti zvona za uzbunu pri određenim tvrdnjama. "Netko tko o svojoj tezi govori kao sto posto ispravnoj se ne ponaša ozbiljno u znanstvenom smislu", kaže Dirnagl i dodaje: "Pogotovo kada netko donosi smione teze poput npr. one da je tzv. spike protein otrovan, taj mora predočiti jake dokaze". YouTube video pritom ne slovi kao dokaz.