Rezultati regionalnog megaprojekta 'Strategija simbolične izgradnje nacije u državama Jugoistočne Europe' s čak 10.500 ispitanika svjedoče da su građani Hrvatske, odmah iza Kosovara, najlojalniji svojoj novoj državi. U Srbiji za Jugoslavijom žali čak 71 posto stanovnika, u BiH visokih 68 posto, u Crnoj Gori oko 63 posto, u Makedoniji oko 45 posto, a u Hrvatskoj 18 posto građana. Rekorder je ipak Kosovo u kojem svega pet posto stanovnika žali zbog raspada Jugoslavije.

Jugoslavenima se još uvijek osjeća tri posto građana Hrvatske. Nekad se tako osjećalo njih 30 posto, dok se 66 posto stanovnika Hrvatske nikada nije osjećalo Jugoslavenima. 

Od najplastičnijih u moru pokazatelja, stratificiranih po spolu, dobi, stupnju obrazovanja, zanimanju, dohotku i drugim kategorijama, ovisno o državi, vidljivo je da čak 97 posto stanovnika Hrvatske voli državnu himnu, a 96 posto i hrvatsku zastavu sa šahovnicom. Za usporedbu, srpsku himnu voli 80 posto stanovnika Srbije, a državnu zastavu 93 posto stanovnika Srbije. U  BiH, državnu himnu u prosjeku voli 44 posto stanovnika, a zastavu njih oko 60 posto.

Svega osam posto urbanog stanovništva i devet posto ruralnog ne ponosi se hrvatskim državljanstvom: 45 posto urbanih stanovnika i 56 posto onih iz ruralnih krajeva na to su 'veoma ponosni', dok je 46 posto 'urbanih' i 34 posto 'ruralnih' stanovnika Hrvatske samo 'ponosno' na svoje državljanstvo. Slično je i u Srbiji, u kojoj se devet posto 'urbanih' građana i šest posto 'drugih' ne ponosi time što su državljani Srbije, a kategorijom državljanstva BiH kao geografskom oznakom porijekla ne ponosi čak 25 posto stanovnika BiH iz urbanih područja i 22 posto iz ostalih krajeva te zemlje.

Projekt čiji su rezultati nedavno obrađeni i objavljeni u istoimenoj knjizi začet je 2011., daleko na sjeveru Europe. Inicirao ga je i organizirao profesor Pål Kolstø sa sveučilišta u Oslu, a financirao Norwegian Research Council. Za svog glavnog suradnika u regiji profesor je odabrao tada 37-godišnjeg povjesničara Vjerana Pavlakovića, izvanrednog profesora na Odsjeku za kulturalne studije Filozofskog fakulteta u Rijeci, koji je gotovo tri desetljeća života proveo u SAD-u. Kao voditelj navedenog istraživačkog projekta, provedenog u državama nastalim raspadom Jugoslavije – uz izuzetak Slovenije i uz dodatak Albanije - Pavlaković za tportal obrazlaže da je istraživanje pokazalo da su u Hrvatskoj prekinute povijesne i kulturne veze sa zamišljenom jugoslavenskom zajednicom.

Pavlaković je rođen u Zagrebu 1974., a kao četverogodišnjak s obitelji se preselio u američku saveznu državu Ohio jer je njegova majka dobila stipendiju na tamošnjem sveučilištu. Srednju školu i fakultet završio je Arizoni, a magistrirao je i doktorirao na University of Washington u Seattleu. U Hrvatsku su se, kaže, vraćali 1983., 1986. i 1988. te potom nakon rata, 1996. Na zadnjoj godini fakulteta čitao je knjigu Benedicta Andersona 'Nacija: zamišljena zajednica', a kad je prvi put došao u poslijeratnu Hrvatsku, fascinirale su ga promjene, pa i na razini simbola, u tranzicijskoj državi. 

Kao Fulbrightov stipendist, isprva je za doktorat istraživao temu hrvatskih dobrovoljaca u Španjolskom građanskom ratu, no kad je shvatio koliko je taj rat podijelio tadašnje hrvatsko društvo, napisao je disertaciju i knjigu o Hrvatskoj u 30-im godinama. Podjele su, međutim, bile velike i u razdoblju njegova istraživanja, od 2002. do 2004., kada su glavne teme bile haaške optužnice, bijeg generala Ante Gotovine, istraga nad generalom Jankom Bobetkom... Kaže da su ga rasprave o simbolima i odlazak na koncert Marka Perkovića Thompsona potaknuli na idući projekt, pa je na postdoktoratu napisao znanstveni rad o 'crvenim zvijezdama i crnim majicama'. Otad se intenzivno, uz povijest, bavi kulturom sjećanja, komemoracijama i političkom simbolikom.

Pavlaković je bio idealan suradnik na projektu, jer je dotad već stvorio cijelu mrežu poznanika iz regije koji su se, uz one putem javnog natječaja, bili spremni prihvatiti posla. Kao najveći nedostatak projekta navodi to što se Slovenija nije mogla uključiti jer je već bila članica Europske unije, ali je zato uvrštena Albanija, kao država s povijesnim kontinuitetom, iako nema jugoslavensko iskustvo. Po završetku tog projekta Pavlaković se prihvatio projekta 'Framing the Nation and Collective Identity in Croatia' (FRAMNAT) te sustavno prati komemoracije iz Drugog svjetskog rata i iz Domovinskog rata.

'Povijesne traume imaju velike posljedice na društvo. Osobito kad su žrtve jedne strane nepriznate pa još o tome ne smiju ni govoriti, što stvara dodatne traume. Imamo to iskustvo, a opet radimo iste pogreške, recimo, s civilnim žrtvama iz Domovinskog rata. Kad se kaže 'nećete raditi četničke spomenike', a to su grobovi srpskim žrtvama ili stradalnicima, radi se isto ono što je Titov režim činio onima koji su bili 'na krivoj strani'. Ne treba, naravno, spomenik koji će glorificirati 'Republiku Srpsku Krajinu' ili takvo što, ali civilnim žrtvama treba odati primjereno priznanje', napominje Pavlaković za tportal.

Uspoređujući iskustva i uvjete rada u SAD-u, gdje je bio znanstveni suradnik na Woodrow Wilson International Center for Scholars u Washingtonu D.C., s onima u Hrvatskoj, kaže da američki sustav, koliko god bio kvalitetan i poticajan, donekle ograničava slobodu umrežavanja jer zbog strogih uvjeta napredovanja i customer service mentaliteta, američki znanstvenici u humanistici imaju manje prilike uključiti se u međunarodne projekte i rad izvan okvira sveučilišta. S druge strane, imaju veće plaće pa ne trebaju tražiti dodatna sredstva, ali to je druga strana medalje, dodaje Pavlaković.

'Često me pitaju zašto sam se vratio, a ja odgovaram zato što ovdje imam priliku nešto napraviti. Kao slikar pred polupraznim platnom, ovdje možeš stvarati bez pritiska i razvijati ideje, samo trebaš biti jako uporan. Naravno, neće sve proći, ali treba gurati. Ključna je bila poticajna ekipa, kolege i studenti na Filozofskom fakultetu u Rijeci, baš kao i uprava koja je oduvijek bila jako otvorena za nove europske projekte', kaže Pavlaković, dodajući da Europa općenito nudi slobodu, a kako su za gotovo sve projekte potrebni partneri iz drugih zemalja, to ga dodatno potiče u istraživanjima.

Iako bi po profesionalnoj biografiji bio idealan kandidat za člana Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima, koje bi itekako moglo imati koristi od rezultata njegovih istraživanja, Pavlakovića nisu zvali da se priključi tom tijelu. Što on misli o ustrojavanju i misiji Vijeća?

'S jedne strane, mislim da je to sigurno pokušaj da se makne odgovornost od političke akcije. Nemaš dovoljno moći ili energije da doneseš odluku pa se malo bježi od odgovornosti. To se često događa u Hrvatskoj na različitim razinama. Zanimljivo je, recimo, da ne postoji dobar prijevod za englesku riječ accountability. Na lingvističkoj razini, inače, često se koristi pasiv, pa se i u znanstvenim radovima često piše 'to se dogodilo' umjesto 'Vlada je to napravila'', primjećuje Pavlaković.

U drugu ruku, što se tiče Vijeća, pozdravlja svaki dijalog, pa i ovaj o prošlosti, kao i činjenicu da je sastav interdisciplinaran. Osobno poznaje nekoliko članova Vijeća i vjeruje da će se poslužiti rezultatima istraživanja, koji će za nekoliko mjeseci dobiti svoj novi, još pregledniji digitalni oblik. 

A što on misli o pozdravu 'Za dom spremni' iz američke perspektive potpune slobode govora? U SAD-u, naime, može se nasred ulice vikati i 'Heil Hitler!' pri čemu provokator neće biti kažnjen. 

'Nisam za potpunu zabranu tog pozdrava, ali mislim da je odgovornost političkih, medijskih, vjerskih i intelektualnih elita da to snažno osude kao nedomoljubni čin, umjesto da šute i prave se ludi. Treba stalno ponavljati da je to direktno povezano uz sjećanje na tu zločinačku državu, koja je nezavisna bila jedino u imenu, jer kako može biti nezavisna kada su je podijelili između Italije i Njemačke. Vlast oko toga treba biti odlučnija. Ako imaš argument da je ćirilica u Vukovaru možda još uvijek preosjetljiva tema, iako ćirilica tamo treba biti po zakonu i Ustavu, onda su i ovi koji su postavili ploču u Jasenovcu, kao i vlast, mogli isto tako biti osjetljiviji s obzirom na lokaciju', kaže Pavlaković.

Koliko je, po njegovu sudu, istine u tezi da Balkan služi kao šahovska ploča svjetskim silama, po kojoj su pomicali svoje lokalne pijune i zbog čega je ovo područje Europe oduvijek služilo kao bure baruta.

'Svakako je kontinuitet to da ovdašnje političke elite manipuliraju s poviješću. Slažem se da je problem ove regije to što se, bez obzira na povremene planove o pomirenju, uvijek nađe neki pijun koji će povući u suprotnom smjeru. Ove države ne mogu se uspoređivati s Njemačkom i Francuskom, jakim državama sa svojim povijesnim samopouzdanjem, koje su gradile pomirenje. Možemo govoriti o tome da je Rusija sad ojačala, pa npr. Milorad Dodik ima malo više vjetra u leđa. Ali najžalosnije od svega je to što ovdje nisu ključni interesi svjetskih sila - možda je to sada Krim, koji zbog uzavrelog Balkana sada prolazi ispod radara', ističe Pavlaković.

Može li se, ako se i kada ispušu nacionalizmi bez većih posljedica na svjetskoj razini, u nekakvom prirodnom ciklusu očekivati povratak nekim univerzalnim vrijednostima, poput onih iz 1968.?

'Pa da, vidimo da se u mandatu Donalda Trumpa mobiliziraju grupe koje to ranije nisu činile, upravo smo imali prvo masovno obilježavanje 8. ožujka u Americi. Nadam se samo da neće doći do još većih podjela i sukoba u društvu, s obzirom na to da su Amerikanci naoružani do zuba. Nadam se i da će se ovdje uspjeti održati nekakav kulturan dijalog. Važno je obrazovanje, važno je zadržati mlade u Hrvatskoj i aktivno ih uključiti u društvo. Nećemo biti jedinstveni, nećemo govoriti o 'zajedništvu' jer će uvijek biti nekakvih podjela, ali podjele idu uz poštovanje drugog i empatiju za drugog. To je hrvatska vrijednost, to je ujedno i jedini način kako ići naprijed i mislim da u ovom dijelu Europe, pogotovo uz turizam koji je baziran na 'drugosti', to možemo napraviti', zaključio je Pavlaković.