Adrović u razgovoru za tportal kaže kako vjeruje da je jedina moguća odluka koju Vrhovni sud može donijeti ona da je konverzija provedena po posebnom zakonu, tzv. Zakonu o konverziji, a koji na odnos dužnika i banke ima veći utjecaj nego ostali zakoni.

Podsjeća pritom da su jedino u Hrvatskoj banke same platile rasterećivanje dužnika u švicarskim francima, a u ostalim zemljama srednje Europe taj su trošak uz banke snosili država te sami dužnici. Proglasiti konverziju i njene pravne učinke ništetnim, za Adrovića je nemoguća logika koja 'otvara pitanje u kakvom mi to uopće društvu i gdje živimo'.

Vrhovni sud objavio je kako će za 90 dana donijeti odluku o 'oglednom sporu' u slučaju švicarskog franka. Kakvu odluku očekujete?

Odluka Vrhovnog suda prva je u nizu značajnih odluka po pitanju kredita u francima koje nas čekaju u 2020. Nakon razgovora s pravnim stručnjacima mislimo da je jedino moguće stajalište Vrhovnog suda to da je konverzija provedena u sklopu posebnog zakona, tzv. Zakona o konverziji, a koji kao lex specialis ima veći utjecaj na odnose dužnika i vjerovnika nego lex generalis, poput Zakona o obveznim odnosima.

Što će se po vašem mišljenju dogoditi ako Vrhovni sud ipak proglasi konverziju ništetnom?

S obzirom na to da je cilj Zakona o konverziji bio trajno rješenje problema za potrošače, mislimo da je malo vjerojatno da bi konverzija koja je provedena po zakonu, a koji je izglasao Hrvatski sabor, i koja je bila prisilna za banke bila proglašena ništetnom. To bi bila gotovo nemoguća logika koja bi otvorila pitanje u kakvom mi to uopće društvu i gdje živimo. U odnosu na pitanje upućeno Vrhovnom sudu za ogledni spor, smatramo da sporazum o konverziji, sklopljen na temelju izmjena i dopuna Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2015., temeljem ponude banke, koju su one temeljem propisa morale izvršiti, i prihvata tih uvjeta od strane korisnika kredita, koji je bio na njegovu slobodnu volju, predstavlja novi pravni posao na koji ni na koji način ne utječu utvrđenja iz kolektivnog spora, pa tako ni ništetnost pojedinih odredaba spornih kredita. Posve je pravno neobranjivo tumačiti da bi ugovor koji je jedna ugovorna strana morala sklopiti po sili zakona mogao biti pravno ništetan. Prije svega, to je zato što je taj sporazum novi pravni odnos, s glavnicom vezanom uz drugu valutu i s kamatnim stopama koje su unazad određene i ugovorene i u kojem su stranke – sukladno zakonu – uredile svoj novi odnos. Potrošač koji je konvertirao kredit u francima ne može imati prava i obveze i s osnove kredita koji je konvertiran i s osnove eurskog kredita kojim je raniji kredit u francima retroaktivno zamijenjen.

Dakle korisnik koji je prihvatio konverziju sada je u poziciji kao da nikad nije ni imao kredit u francima?

Točno, s obzirom na to da tzv. Zakon o konverziji sadrži i odredbe o vraćanju 'preplaćenih iznosa', jasno je da su korisnici tih kredita u cijelosti obeštećeni i dovedeni u ravnopravan položaj s ostalim potrošačima, odnosno korisnicima kredita. Stajalište Vrhovnog suda da pravni interes za podnošenje tužbi protiv banaka pozivom na kolektivni spor imaju jedino korisnici kredita koji nisu izvršili konverziju jedino je takvo stajalište u skladu s pozitivnim propisima, prije svega Zakona o potrošačkom kreditiranju i Zakona o zaštiti potrošača. Zato se nama čini da se u ovom času događa neravnoteža u odnosima i pravima vjerovnika i dužnika, a mi u HUB-u nastojimo osigurati dugoročno stabilan i predvidiv regulatorni okvir, odnosno pravnu sigurnost poslovanja i jasnu regulaciju.

Što nas još čeka 2020. po pitanju sudskih odluka o 'švicarcima'?

Iduće godine trebale bi se riješiti ustavne tužbe banaka protiv odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske u kolektivnom sporu. Nadamo se da će Ustavni sud reagirati na njih, zbog čega nas čeka jako značajna godina po pitanju slučaja franak. Za cijelo društvo jako je bitno da se ta tema već jednom skine s dnevnog reda i da prestanemo govoriti o nečemu što se dogodilo prije deset ili više godina. Uskoro bi se mogli pojaviti i stavovi u jednoj od arbitraža koje se vode u Washingtonu, zbog čega će 2020. biti jako bogata događajima i presudna za cijeli slučaj.

Kao direktor Udruge banaka, kako doživljavate konstantne pozive na tužbe protiv banaka - otežava li vam to posao?

Stavljam to u kontekst ponašanja dijela društva. Razumijem to da se dio ljudi ponaša tako da svoje privatne interese upakira u nešto što privlači pažnju javnosti. To je prirodni interes pojedinaca i grupa ljudi koji iz toga hoće izvući neke materijalne koristi ili karijere u Saboru. To je folklor koji se događa i u drugim zemljama, ali je u Hrvatskoj jako privlačan širokoj masi ljudi i medijima.

Banke ne mogu izbjeći tužbe, a spominje se da će ih biti i preko 20.000. Kakvo je stanje na terenu?

Broj ljudi koji je podnio tužbe ne odgovara broju koji se spominje u medijima. Ali u jednom momentu tužbe mogu izmaći kontroli i njihov broj može postati puno veći. Nadamo se da zbog svih događaja koji nas čekaju iduće godine do toga neće doći, nadamo se da će prevladati razum i vladavina prava... Hrvatska mora isplivati iz nemirnih voda i postići normalno stanje jer je kredita u švicarskim francima bilo i u Austriji, Poljskoj i Mađarskoj, i to u daleko većim iznosima, u nekima i po 30 milijardi eura. Ali niti jedna od tih zemalja nije se postavila tako dramatično prema ovom problemu kao Hrvatska, niti je u jednoj od tih zemalja doneseno rješenje prema kojem su ceh platile samo banke. Naša je sreća to da su naše banke vrlo visoko kapitalizirane, pa se štediše i građani ne trebaju previše brinuti za svoj novac. Ali opet, destabilizirati financijski sustav jednako je pucnju u koljeno.

Kako biste sada opisali stanje na bankarskom tržištu?

Uživamo u razdoblju povijesno najnižih razina kamata na kredite. Prosječne kamate na stambeni kredit u Hrvatskoj su 2,8 posto, a na gotovinski kredit 5,8 posto. Te se kamate mogu opisati kao povoljne i niske i, što je važno za budućnost, još uvijek su padajuće. Kada se usporedimo sa zemljama eurozone, naših 2,8 posto na stambene kredite je u sredini tablice, a kada bismo gledali zemlje koje nisu uvele euro, onda su naše kamate najpovoljnije za potrošače. U toku 2019. došlo je do oporavka stambenog kreditiranja uz usporeniji rast gotovinskih kredita, a koji su 2018. zabrinuli regulatore. Takav će se trend vjerojatno nastaviti, što možemo opisati kao normalizaciju potražnje za kreditima u uvjetima nastavka gospodarskog rasta.

Što bi se trebalo poklopiti da se kamate dodatno spuste?

Na kamatnu maržu djeluju četiri glavna faktora. Imamo dva faktora koji trenutačno guraju kamate na niže vrijednosti, dok ih dva podižu. Prvi faktor je prosječan prinos na kapital koji iznosi devet posto, što je solidno i u prosjeku smo EU-a. Drugi faktor odnos je troškova i prihoda banaka, koji iznosi 45 posto, po čemu su naše banke vrlo efikasne. To znači da na sto jedinica prihoda imaju 45 jedinica troškova. Ta dva faktora djeluju na spuštanje kamata, dok ih ostala dva podižu. Treći faktor je visoki regulatorni trošak. Hrvatska ima 12 puta veću obveznu rezervu i tri puta veći trošak osiguranja depozita nego prosječna zemlja EU-a. Sve to bitno poskupljuje poslovanje banaka. Regulatorni okvir je vrlo skup, a loša je vijest ta da on trenutačno ne dopušta daljnji pad kamata. Četvrti, možda i najvažniji faktor, rizičnost je zemlje. Naš udio loših kredita iznosi oko šest posto, što je četvrti najlošiji rezultat u Europi koji nas stavlja u društvo Grčke, Cipra i Malte.

Bi li uvođenje eura također dovelo do daljnjeg pada kamata? Što se ove godine napravilo po tom pitanju?

Banke podržavaju što brži ulazak u eurozonu jer bi to dovelo do pojednostavljenja regulative i otvaranja prostora za još niže kamate, što je dobro i za sektor i za potrošače. Već godinama govorimo: 'Da nam je samo regulacija kakvu ima Njemačka ili Austrija.' Ako sve bude po planu, sredinom iduće godine trebali bismo ući u Europski tečajni mehanizam (ERM II), nakon čega počinju teći formalni rokovi za uvođenje eura. Put k uvođenju eura ujedno znači put k otklanjanju valutnog rizika i stvaranju preduvjeta za trajno niže kamatne stope no što bi bile da zadržimo kunu. Ne vidim nikakve velike prepreke na tom putu.

Osim ako se ne dogodi neka nova kriza u okruženju ili zemlji?

Za nama je godina donekle neočekivanog produžetka razdoblja pada kamatnih stopa i normalizacije potražnje za kreditima zbog nastavka gospodarskog rasta. Potkraj prošle godine još uvijek se spekuliralo o mogućem rastu kamatnih stopa, ali i eskalacije trgovačkog rata SAD-a i Kine, rizika Brexita te usporavanja globalnog i europskog rasta. To je usmjerilo središnje banke na nastavak ekspanzivnih monetarnih politika, suprotno ranijim očekivanjima. Time je omogućen daljnji pad kamatnih stopa, a trend će se nešto manjim intenzitetom vjerojatno nastaviti i u 2020. godini.

Ima li hrvatsko gospodarstvo snage za snažniji rast ili ćemo se morati potruditi da zadržimo i postojeće stanje?

Održanje rasta na razinama između 2,5 i tri posto, na što smo navikli proteklih godina i što je sukladno najavama Vlade, HNB-a, MMF-a i Europske komisije, neće biti nimalo jednostavno. Usporavanje njemačke industrije predstavlja rizik za Europsku uniju, čija su gospodarstva usko povezana, te prije ili kasnije kriza tako velikog sustava kao što je Njemačka dopire do najudaljenijih dijelova Europe. U takvim je uvjetima važno zadržati fiskalnu disciplinu. Ona je krajnji jamac niskih kamatnih stopa. Nadamo se da će, sukladno prijedlogu proračuna koji je poznat u ovom trenutku, približna ravnoteža proračuna biti očuvana iako je 2020. izborna godina.

Bit će teško održati fiskalnu disciplinu u predizbornoj godini i nakon uspješnog štrajka prosvjetara. Ima li načina da se zadovolje svi apetiti, a proračun ne otjera u veliki manjak?

Znamo da imamo previše zaposlenih u državnoj i javnoj upravi, organizacija nije dobra, nema digitalizacije, a sve je to moguće napraviti. Zemlje koje su ušle u EU to su odavno napravile – digitalizirale su se i pojeftinile te pojednostavile procese. Dakle država može pojeftiniti, samo treba donijeti odluku. Niti jedna Vlada do sada to nije napravila.

Banke su već krenule putem digitalizacije - Zagrebačka banka i Hrvatski Telekom ponudili su zajedničku aplikaciju tržištu. Je li to potez u pravom smjeru?

To je dobar put jer dva velika ili više velikih tržišnih igrača može kreirati puno poslova za male tvrtke. Tako se odgovara na opći zahtjev današnjice da se sve digitalizira i ubrza, kao, naprimjer, sve vrste plaćanja građana. Na tom putu je i politika Europske komisije, a najviše koristi od suradnje banaka i telekoma imat će građani, ali i država. Sposobnost bankarskog sektora da se prilagodi novim zahtjevima digitalne ekonomije odredit će mogućnosti održavanja vodećeg položaja u odnosu na druge financijske sustave. Zbog toga hrvatske banke žele promovirati i voditi digitalnu transformaciju hrvatskog gospodarstva.

Koje su druge hrvatske slabosti što koče gospodarski rast?

Osim poreznog preopterećenja, imamo velik nereformirani državni sektor, od administracije, preko pravosuđa, do državnih poduzeća, što na sebe veže faktore proizvodnje koji bi se mogli upotrijebiti na tržištu. Prema Izvještaju o globalnoj konkurentnosti za 2019. godinu, Hrvatska se nalazi na 63. mjestu među 141 gospodarstvom svijeta te je poboljšala svoju poziciju za pet mjesta u odnosu na prošlu godinu - to je najveći pomak u regiji koji je neka zemlja napravila i možemo biti zadovoljni područjima koja smo popravili. Ali područja u kojima smo loši ostala su ista i tu smo na posljednjim mjestima – to su pravosuđe, količina te brojnost poreza i propisa, a to predodređuje 'skupoću' u kojoj radimo. Svake godine govorimo o mini poreznoj reformi i svake godine porezni je pritisak sve veći i veći. Imamo udio poreza i doprinosa u BDP-u od 38,6 posto, kao i bitno razvijenija Slovenija. Po poreznom pritisku smo kao Njemačka, a na razini BDP-a kao Bugarska i Rumunjska, kod kojih je udio poreza i doprinosa oko 30 posto. Porezni pritisak je prevelik i on guši razvoj gospodarstva.

Mislite li da će se nešto bitno popraviti u idućoj godini?

Nažalost, izborna godina nije vrijeme u kojem bi bilo realno očekivati promjene u tom segmentu. Možemo samo poželjeti da će do kraja 2020. Vlada ambiciozno adresirati poznate boljke. Nažalost, ne dijelimo se oko pogleda u budućnost, već oko pogleda u prošlost. Cijelo društvo mora se okrenuti budućnosti, a zašto to još nismo napravili, teško je shvatljivo za normalne ljude. Sada se kao društvo bavimo folklorom oko predsjedničkih izbora, dok su naši problemi veliki - mirovine su ugrožene jer ih neće imati tko zaraditi. Moramo početi birati ljude koji imaju znanje i koji će znati odgovoriti na zahtjeve tržišta.