Prije nešto više od 12 godina tradicionalno uglađena švicarska bankovna industrija naglo se našla u vrlo neugodnoj situaciji. Nakon što je bivši zaposlenik američke podružnice švicarske banke UBS otkrio vlastima uhodanu praksu te banke da američkim klijentima nudi sofisticirane usluge upravljanja njihovim novcem ona se našla pred zahtjevom Amerikanaca da otkrije vlasnike nekoliko desetaka tisuća bankovnih računa.

Sumnjalo se, naravno, u sakrivanje imovine i utaju poreza, a poznata švicarska bankarska tajna našla se pod snažnim pritiskom. Položaj Sjedinjenih Američkih Država u financijskom i ekonomskom svijetu daje im nesrazmjeran utjecaj na tržištu. SAD ima mogućnost zabraniti poslovanje bankama na njihovom teritoriju, financijske transakcije s američkim bankama i bitno im otežati, ako ne i onemogućiti, međunarodno poslovanje u kojem je američki dolar daleko najkorištenija valuta. Za švicarsku financijsku industriju, jednu od najpoznatijih u svijetu, to je predstavljalo veliki rizik. S druge strane, značenje te industrije u Švicarskoj i svijetu uvelike leži upravo na institutu snažne bankovne tajne.

Slučaj UBS-a tada je riješen nagodbom u kojoj je banka platila 780 milijuna dolara kazne i otkrila američkim poreznicima imena oko 4,5 tisuća američkih klijenata. Od tada švicarske su banke ažurirale svoje uvjete poslovanja ne bi li uvjerile klijente kako se njihov novac i dalje čuva daleko od neželjenih pogleda. Na drugoj strani, SAD je u želji da otkrije što više svojih građana koji skrivaju novac po računima inozemnih banaka 2010. donio zakon kojim se stranim bankama stavlja obaveza da otkriju podatke o američkim građanima koji kod njih imaju otvorene račune.

Globalna borba s poreznim oazama i utajom poreza nije stala samo na tome. Četiri godine kasnije Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD, Organisation for Economic Co-operation and Development) razvila je standard (CRS, Common Reporting Standard) automatske razmjene podataka o vlasnicima bankovnih računa. Sporazumu koji ga pokriva dosad se pridružilo više od stotinu zemalja, no ne i SAD. Po pitanju tajnosti klijenata u bankama, što je jedan od vrlo važnih faktora koji određuju ima li neka država potencijala postati porezna oaza ili ne, SAD je zapravo vrlo sličan Švicarskoj.

Štoviše, Mreža za poreznu pravdu, međunarodna mreža sa sjedištem u Britaniji koja se bavi i poreznim oazama, razvila je svojevrstan indeks financijske tajnosti koji mjeri koliko, s obzirom na svoju regulativu i ulogu u financijskom svijetu, neka država pridonosi globalnoj financijskoj tajnovitosti. Prema posljednjem izračunu tog indeksa iz 2018., na samom vrhu nalazi se Švicarska, a odmah iza nje, na drugom mjestu, je SAD. Slijede Kajmansko otočje, Hong Kong i Singapur kao već poznate destinacije koje doprinose tajnovitosti u svijetu financija. Visok položaj na listi ne znači nužno da se te države može smatrati poreznim oazama, no neke pretpostavke svakako postoje. Hrvatska se, usput, na toj listi među 112 ocijenjenih jurisdikcija nalazi na solidnom 79. mjestu, između Gvatemale i Grčke.

SAD se na visokoj poziciji na tablici našao zbog činjenice da tamošnji pravni sustav dozvoljava registriranje raznih tipova kompanija čije prave vlasnike nije lako saznati. Takva kompanija može otvoriti račun u banci i do imena stvarnog vlasnika novca nije lako doći. Svoj enorman utjecaj u financijskom svijetu SAD je tako godinama koristio kako bi druge države natjerao da se pridržavaju američkih pravila, no te države nisu imale jednaku mogućnost saznati skrivaju li neki od njihovih građana novac u SAD-u. Pojedini analitičari procjenjuju da se čak i do 90 posto novca čiji bi se vlasnici mogli otkriti pod spomenutim OECD-ovim standardom preselilo na račune u američke banke.

Britanski tjednik The Economist piše da su finske vlasti nedavno doskočile tom problemu iskoristivši nešto manje poznati pravni alat. Poreznim vlastima koje sumnjaju da na određenu imovinu nije plaćen porez na raspolaganju je mogućnost da američkim sudovima podnesu poseban zahtjev po kojem, u slučaju da ga sud smatra opravdanim te ga i odobri, američke banke moraju otkriti imena pravih vlasnika računa.

Dosad je najveći korisnik takvih zahtjeva bila sama Amerika, no Finska je u travnju od američke porezne službe zatražila da tamošnjem sudu podnese takve zahtjeve za otkrivanje imena klijenata u tri banke. Finske vlasti posumnjale su da neki njihovi građani skrivaju prihode na koje nisu platili porez na računima američkih banaka nakon što su na bankomatima u Finskoj primijetili podizanje visokih iznosa korištenjem kartica koje su izdale američke banke.

Sličnim bi se postupkom moglo poslužiti devedesetak drugih država koje su sa SAD-om potpisale bilateralne porezne sporazume, što otvara novo polje istrage vezane uz novac koji stranci skrivaju na računima u američkim bankama, a do čijih je podataka sada bilo prilično teško doći. Čak i ako je vlasnik računa neka tvrtka, američka banka po sudskom nalogu ima obavezu istražiti tko je stvarni vlasnik računa.

Nova taktika mogla bi donijeti više uspjeha u pokušajima poreznika manjih država da od SAD-a dobiju informacije o imovini koju njihovi građani skrivaju na računima tamošnjih banaka. SAD je predugo koristio svoju poziciju u globalnim financijama da bi od drugih država tražio puno, a nudio gotovo ništa. Ostvare li se predviđanja nekih ekonomista, onima koji svoje neoporezovane prihode skrivaju u SAD-u uskoro će trebati bolje sklonište, a, kako čujemo, niti Švicarska nije ono što je nekad bila.