Dočekao nas je u pomno uređenom salonu za sastanke u sjedištu tvrtke u Zagrebu, u kojem se ističu primjerci namještaja skandinavskih dizajnerskih velikana Hansa J. Wegnera i Finna Juhla. Na zidu s jedne strane nalazi se povelika slika Lovre Artukovića, na drugom ništa manji plakat Borisa Bućana. Radovi dvojice suvremenih umjetnika koji su na cijeni kod ljubitelja slikarstva i grafike.

I da ne znate ništa o Tedeschiju, bilo bi vam jasno koje su mu dvije najveće strasti. Gramofoni i zvučnici svjedoče o zaljubljeniku u glazbu, a nekoliko košarkaških lopti otkriva njegovu drugu ljubav. Ne čudi onda da je suvlasnik zagrebačkog radija Yammat i predsjednik košarkaškog kluba Cedevita Olimpija.

Da će biti izazovno raditi na intervjuu s čovjekom iza kojeg su deseci, ako ne i stotine medijskih istupa, brzo je otkrio kolega fotoreporter. Nakon dobronamjernih komentara Tedeschija u stilu 'zašto me svi slikaju isto', uspjeli su nekako postići kompromis.

Dobro ste mi ispreskakali kolegu. Vidim da i mene čeka težak posao.

(smijeh) Kako se i sam bavim novinarstvom, znam koliki je izazov biti originalan.

Zaista se bavite ozbiljnim novinarstvom. Vaša emisija 'Drive' na Yammatu, koju vodite pod umjetničkim imenom SMS Deutsch, iznenađuje količinom podataka, često nepoznatih, o glazbenicima koje intervjuirate. Istražujete li sami ili imate ekipu za to?

Cijeli research radim sam. U realizaciji i produkciji sudjeluje još nekoliko kolega s Yammata, najviše Siniša Švec i Nikola Galina.

Kad to stignete s obzirom na to da vodite kompaniju sa šest tisuća zaposlenih?

Malo se spava. Odnosno spavam kratko, ali kvalitetno. U prosjeku šest sati. Moj temeljni profesionalni fokus je Atlantic Grupa, ali imam interese i izvan osnovne profesije. Često sa suprugom razgovaram o arhitekturi i njezinim projektima. Muzika i umjetnost me obogaćuju. A sve što radim, radim temeljito i sa strašću. Za jednu emisiju 'Drive', ako sadrži intervju, treba mi najmanje 12 sati rada. Emisija bez intervjua može se napraviti s osam sati pripreme. Bez osam sati ne može se napraviti ništa.

Emisija vam zna trajati dva i pol do tri sata. S Radom Šerbedžijom razgovarali ste i više od tri sata. Zahtjevan je to format.

Da. I konje ubijaju, zar ne? (smijeh) Nedavno sam bio u New Yorku i prijatelj mi priča kako je slušao baš intervju sa Šerbedžijom. Mislio je odslušati dio pa prekinuti, ali ga je onda ponijelo i slušao je emisiju do 4 sata u noći. Svaki pozitivan feedback veseli.

Vidim da vam gode pohvale.

Gode. Ali ne smetaju mi ni kritike. Svašta sam već čuo, da govorim kao da držim misu (smijeh), da sam nedorečen… Uvijek ima zanimljivih komentara na Facebooku… Često preslušavam svoje stare emisije da vidim što mogu bolje. Da čujem gdje sam čovjeku upao u riječ, gdje nisam završio rečenicu, gdje sam stavio pjesmu pogrešnog tempa, gdje mi ritam nije dobar.

Za tri dana vam je rođendan, punite 56. Jesu li to godine za retrospekciju?

Okrenut sam prije svega budućnosti. Puno smo toga napravili, da. Znam reći i u kompaniji da nikad dosta razgovora o tome što smo postigli, trebamo i kritički promotriti učinjeno i pohvaliti ono što je dobro. Ali važno je gledati naprijed, ništa od ležanja na lovorikama ni od tugovanja za greškama. Ispred nas su novi ciljevi, projekti, nova učenja.

Jeste li zadovoljni svojim životom?

Zadovoljan sam i ne bih svoj život mijenjao ni za što. Sa svojom kozmičkom polovicom, suprugom Majom, sam 33 godine i odgojili smo krasnu djecu, na koju sam ponosan. Nas dvoje živimo ispunjen život, uživamo u zajedničkom vremenu okrenuti jedno drugom. Oni su odrasli, samostalni ljudi, koji lijepo grade svoje živote i karijere. Sretan sam i ispunjen. Sad, kad ne bih u biznisu vidio prostora za napredak, bilo bi to dosadno. Uvijek nešto može bolje, ali mislim da je moj score, životni i poslovni, jako dobar.

Osnovali ste Atlantic prije 33 godine. Kad se sjetite vremena i događaja iz tog vremena, jeste li razočarani time kako su se stvari razvile i kamo svijet danas ide?

Mislio sam da ću za svog životnog vijeka svjedočiti samo jednom ratu. Nažalost, ovo što se događa u Ukrajini debelo me demantira. Kad je Hrvatska ušla u EU, postali smo i formalno dio demokratskog Zapada. Mislio sam da i Hrvatska i svijet ulaze u mirnije razdoblje. Najprije me jako rastužio izlazak Velike Britanije iz EU-a. Ali ok, to je bio razlaz mirnim putem. A onda je došlo do stravične agresije Rusije na Ukrajinu. Putin spaljuje zemlju i praktički briše gradove, sela i ljude. Nameću se usporedbe s Hitlerom. Čovjek se pita je li moguće da se to danas događa u Europi.

Kako to komentiraju vaši europski poslovni partneri? Plaše li se eskalacije sukoba?

Bio sam ovih dana u Estoniji i Švedskoj. Razgovarao sam s više ljudi koji su dio tamošnje poslovne i intelektualne elite i jedna od tema u fokusu opravdano je povećanje državnih budžeta za naoružanje. Oni su uvjereni u zajednički kapacitet nordijskih i baltičkih zemalja te Poljske i Njemačke da se zaustavi eventualni ruski prodor u Europu. Ruska agresija na Ukrajinu nema nikakvo opravdanje.

Uz taj nesretni rat, sve je jača konfrontacija Zapada i Kine.

Istina. Na svijetu postoje dvije dominantne civilizacije koje se ne razumiju i koje premalo razgovaraju o tome što im je zajedničko.

Je li vas strah svjetskog sukoba? Prije pet mjeseci izjavili ste da se ponavlja situacija kao u godinama prije Drugog svjetskog rata.

Prilično sam zabrinut, ali danas mi se čini da je manja šansa za to nego prije pola godine ili godinu. Ne vidim da će rat u Ukrajini uskoro završiti. Još uvijek je jednoj i drugoj strani dostupna velika količina materijalnih i tehničkih resursa. Ukrajinci su strašno puno propatili i motivirani su da brane svoje. Njihovo političko vodstvo nema pravo na uzmak, a ne vidim ni što bi Putina natjeralo da odustane od svojih suludih nastojanja.

Ruske careve obično je rušio ruski narod.

Želio bih vjerovati da je to moguće i da će Rusija u nekoj skorijoj budućnosti krenuti u smjeru demokratizacije društva i ljudskih sloboda, da će neko buduće rusko političko vodstvo uvidjeti da je nužno uspostaviti funkcionalne i zdrave odnose s EU-om i ostatkom demokratskog svijeta. Rusko povlačenje iz Ukrajine jedino je ispravno. Hajmo se nadati onome što pjeva Sting u svojoj pjesmi 'Russians' iz 1985.: 'I hope the Russians love their children too'…

Isto tako, u listopadu lani poslali ste poruku građanima da će nam biti teže nego što je bilo. I dalje smatrate isto?

Jako je delikatno s moje pozicije slati preporuke građanima, a ne biti doživljen kao demagog ili socijalno neosjetljiva osoba. Prije pet mjeseci rekao sam da je svijet zaronio u najveću krizu od kraja Drugog svjetskog rata. U tom kontekstu pozvao sam na štednju i racionalno ponašanje. Poslije mi je netko prebacio što ja imam govoriti o štednji, da je ljudima to jasno. Nisam ni govorio onima kojima je sve jasno, već onom dijelu društva koji ne vidi što se događa.

Rekli ste tad i da danas živimo bolje nego ikad prije.

Točno. Pogledajte aute, stanove, kuće i gdje ljudi ljetuju. Govorim o prosjeku, ne o nekom luksuzu. Trenutno imamo visoku inflaciju pa nije baš popularno reći da živimo bolje, ali bolji standard je činjenica. Zaboravlja se da smo zadnjih deset godina živjeli s nultom kamatom. Ne sjećam se velikog slavlja zbog toga, a danas pak svi zazivaju to vrijeme. U Hrvatskoj je trenutno realna nezaposlenost blizu nule. Zbog demografskih problema postoji i ozbiljna potreba za stranim zaposlenicima. Nedostaje nam svih profila, od liječnika, medicinskih sestara, inženjera i programera do vozača, kuhara i čuvara plaže. Svega.

Neki kažu da nam je bolje i da imamo malu nezaposlenost jer su se mnogi iselili u Irsku i Njemačku.

To je reducirano shvaćanje. Objektivni pokazatelji govore da se živi bolje. Samo što to nama nije dovoljno i razumljivo je da želimo više. Naravno da imamo puno problema. Ali uvijek se traži krivac u državi i politici. Zašto malo ne okrenemo pogled na drugu stranu?

Mislite li da građani moraju propitati sami sebe?

Apsolutno. Negdje sam pročitao podatak, ne znam koliko je precizan, da je gotovo dvije milijarde dolara ili eura izašlo iz čarapa konverzijom kune u euro. Otkud ta lova? Gdje je stvorena? Je li plaćen porez? To je tema! Rekao sam puno puta - postoje bijela Hrvatska i siva Hrvatska. Za mene je pravi domoljub onaj koji poštuje zakone i plaća puni porez.

Zbog čega se ta siva zona ne raščisti? Zar to nije odgovornost države?

To je odgovornost svih nas. Deklarativno, svi u društvu, skupa s političkim elitama, i u vlasti i u opoziciji, zalažu se za transparentnost, boljitak, poštivanje propisa… Ali kad se spustimo u stvarnost, na nacionalnoj i još više na lokalnoj razini to su sve birači kojima se nitko ne želi zamjeriti. Ni političari biračima, ni građani svojim sumještanima. Onda se pitamo zašto nam nedostaje novac za školstvo, zdravstvo, za bolju infrastrukturu. Svatko bi htio subvencionirane trajektne linije, brzi internet… Ali kad dođe do plaćanja poreza, prijave prihoda, poštivanja urbanizma, onda smo jako, jako rastezljivi. I zato nam danas tako izgledaju obala, gradovi i država. Aktivisti se bune protiv devastacije u uvali Vruja i nisam vidio da su im se u većem broju pridružili građani, a mi imamo sto Vruja! Kad kod nas susjed izbetonira obalu, digne restoran i tamo 80 posto naplaćuje bez računa, nitko ga neće prijaviti. Svi mi kad ne plaćamo porez zapravo varamo sami sebe.

Imućan ste čovjek. Jeste li vi spremni plaćati veći porez?

Apsolutno. A nemam problem ni s tim da se uvede porez na imovinu. Imam ozbiljan problem s tim da se cijena rada oporezuje po previsokoj stopi jer želim da se plaće rasterete i da naš radnik ima veću neto zaradu. Da bi se to niveliralo u državnom proračunu, potrebni su drugi prihodi. Nažalost, u Hrvatskoj se isplati biti ultrabogat i kompletno poslovno neaktivan. Iz aviona se vidi da postoje ljudi koji nemaju nikakav poslovni prihod, a imaju ogromnu imovinu kojoj ne mogu objasniti porijeklo. Tu smo dvaput prevareni. Imamo imovinu za koju ne znamo kako je stečena, koja se ni ne oporezuje. Državni proračun od toga nema ništa, niti ih išta motivira da tu imovinu poslovno angažiraju. Kad u Švedskoj susjed parkira novi luksuzni auto pred kućom, a vi znate da nema posao, odmah se zove porezna uprava. Kod nas se na to gleda kao na cinkarenje.

I sami ste se 2012. našli pod povećalom poreznika. Kako je to na kraju završilo?

Sjećam se da sam gledao Dnevnik na TV-u i tadašnju ravnateljicu Porezne uprave koja je najavila da će me pozvati da dokažem porijeklo imovine. Nazvao sam direktno u emisiju i rekao da je to njezino pravo, dapače obaveza, i da s tim nemam nikakvih problema, jedino nije primjereno da to saznajem iz medija. Pripremio sam traženu dokumentaciju, odnio u poreznu i tad sam dobio neformalni komentar ljudi koji tamo rade da nikad nisu vidjeli tako detaljnu i kvalitetno pripremljenu dokumentaciju. Ipak, do danas od porezne nisam dobio nikakav dokument, rješenje, očitovanje ili nešto drugo. Tu se otvaraju dva pitanja: kakav je to postupak bez rješenja i ispituju li tako temeljito i sve druge? Što se mene tiče, mogu me kontrolirati svaki dan, nemam što sakriti.

Andrej Plenković sedam godina vodi zemlju kao premijer. U tom razdoblju bilo je velikih izazova - propast Agrokora, pandemija, dva potresa... Kako ocjenjujete reakciju vlasti?

Gledano makroekonomski, mogu reći da se kvalitetno reagiralo na krize, a zadesile su nas sve moguće. Prije svega, Vlada dobro upravlja javnim financijama. Za vrijeme premijerova mandata Hrvatska je ušla u Schengen i eurozonu, što je odlično i za gospodarstvo i za građane, odnosno društvo u cjelini. Smatram važnim i to što je kao politički lider demonstrirao odgovorno ponašanje u međunarodnom kontekstu i pokazao da smo politički i svjetonazorski dio naprednog svijeta. S druge strane, postoji velik prostor u području unapređenja stanja i rada institucija, prije svega. Reforma je već pomalo potrošena riječ i to je uteg svih dosadašnjih Vlada. A nama su osim tehničke reforme nasušno potrebne temeljita revizija i reorganizacija kompletne javne uprave na temeljima meritokracije. Tu zapravo ima malo političkih, a više profesionalnih funkcija na koje ljudi prečesto dolaze izborom kompromitiranim korupcijom, nepotizmom, stranačkim potkusurivanjima. U javnoj upravi trebamo najbolje, a najbolji trebaju biti dobro i plaćeni. Bez demagogije i bez uravnilovke. Bez toga nema napretka. Naravno, jednako vrijedi na političkoj razini. Osim toga, mislim da se ova Vlada nije snašla u vođenju procesa obnove od potresa. Vjerujem da će pod palicom ministra Bačića to ići puno brže.

Plenkovićev kabinet se kadrovski kroz godine dosta promjenio. Tko vam je od ministara opravdao svoju funkciju?

Odlični ministri bili su Martina Dalić i Zdravko Marić. S njih dvoje imali smo nikad jači ekonomski tim. Bio sam zabrinut zbog odlaska Zdravka Marića, ali novi ministar financija Marko Primorac jako je dobra zamjena. Problem je to što je sve manje ljudi zainteresirano za takav posao. Nije lako naći dobar kadar.

Kad već problem nedostatka radne snage rješavamo uvozom stranih radnika, možda da i nove ministre potražimo na Filipinima ili u Nepalu?

(smijeh) Da, i to bi moglo biti rješenje.

Martinu Dalić dio javnosti uvijek će povezivati s aferom Borg.

Ako postoji element kaznene odgovornosti u procesu transformacije Agrokora, to treba biti predmet istražnih radnji. Ne znam je li bilo kriminala, ne želim nikoga abolirati ni optuživati. Činjenica je da nije bilo Martine Dalić, imali bismo tragediju i desetak tisuća ljudi bez posla. Ona je razumjela dimenzije stvorenog problema. Do problema je došlo zahvaljujući dugogodišnjem neadekvatnom upravljanju Agrokorom i nedostatku kapitala, što ga je gurnulo u bankrot. Vlada je osmislila, a Sabor izglasao zakonski okvir, poznat kao lex Agrokor, koji je omogućio mirnu tranziciju. U njoj nitko nije ostao bez posla. Svi mali dobavljači Agrokora – obrti, OPG-ovi, male firme – odmah su naplatili 100 posto svojih potraživanja. Isto tako srednji dobavljači. Veliki dobavljači, među kojima je i Atlantic Grupa, naplatili su oko 50 posto dok bi dio trebali dobiti kroz takozvani granični dug, što ovisi o poslovnoj uspješnosti Fortenove.

Mislite li da u tom procesu nije bilo pogrešnih koraka?

Evidentno je bilo komunikacije koja nije uvijek bila na očekivanoj razini ozbiljnosti. Ono što je najviše obilježilo taj prvi period, što se kolokvijalno zove aferom Borg, su transkripti, mailovi i interna komunikacija. Znate, ne aboliram nikoga, ali kad biste pustili transkripte vaše komunikacije s kolegama u redakciji, siguran sam da bi i tu bilo stvari koje ne bi nužno izgledale simpatično. Jedno je službeno priopćenje, a drugo je kad ljudi u bilo kojem krugu neformalno razgovaraju.

Međutim tu se radilo o velikom poslu. Istina je da je on uspješno odrađen, ali su to pojedinci i dobro naplatili.

Stvarno ne mislim da je išta namješteno za bilo koga. Pogotovo ne da su kad se pisao tzv. lex Agrokor ljudi koji su konzultirani u pisanju tog zakona profitirali na neprimjeren način. To ne. Kasnije se pokušavala iskriviti stvarnost i mogli ste čuti ljude na ozbiljnim javnim pozicijama kako govore da je Plenkovićeva vlada otela Agrokor Ivici Todoriću. To je maloumno! Agrokor je otišao u bankrot.

Todorić na toj tezi gradi svoju obranu.

On može graditi što god hoće. Činjenica je da je Agrokor otišao u bankrot jer se neadekvatno upravljalo resursima. Imao je ogromne potencijale. Ali zbog samo njemu razumljivih razloga nije dokapitalizirao kompaniju na vrijeme i ušao je u sferu prezaduženosti i nelikvidnosti, što je rezultiralo stečajem. Todorić se doveo u tragičnu situaciju i vidi iskrivljenu stvarnost. Ali kad o otimanju govore ljudi na javnim funkcijama, i to je tragedija.

Na koje točno ljude mislite?

To se govorilo u Saboru. Govorili su brojni političari. To je govorio predsjednik Republike. A ja njih mogu pitati - tko će platiti oštećenim kompanijama ostatak nenaplaćenih potraživanja!?

Koliko vam je ostalo u Agrokoru?

Oko osam milijuna eura. Vjerujemo da će to ipak biti moguće naplatiti iz tzv. graničnog duga. No hoće li netko reći - ja sam odgovoran. Zaboravlja se da je upravo Ivica Todorić u prvom danu kraha Agrokora rekao da je on odgovoran. A nakon što je pobjegao od pravosuđa u London, počeo je nalaziti krivce u svima drugima, uključujući nas. Istina je da je Todorić sa svojom upravom i svojim nadzornim odborom katastrofalno loše upravljao sredstvima. Ako je u tom upravljanju kršio i zakone, onda je i kazneno odgovoran. Nije kazneno djelo napraviti gubitak, ali ako namještaš bilancu, ako uzimaš novac iz kompanije, a ne plaćaš svoje dobavljače i vjerovnike, to je kazneno djelo. O tome će odlučiti sud. Ponavljam, to s Plenkovićem, Dalić ili nekim trećim u Vladi nema nikakve veze.

Jeste li zadovoljni poslovanjem Fortenove?

Fortenova je naš najveći kupac i Atlantic Grupa joj je najveći dobavljač. U tom smislu želimo imati ne samo odličan odnos, već i stabilnog poslovnog partnera u Fortenovi. Tko će biti vlasnik kompanije, nije pitanje za Atlantic. Činjenica je da nestabilnost Fortenove utječe na nestabilnost hrvatskog i regionalnog gospodarstva. Međusobni odnosi dioničara, tuženja i sudski procesi nisu nešto što nas čini sretnima. To prije što vrlo brzo dolazi na red refinanciranje Fortenove.

Pavao Vujnovac drži najveći udio. Je li to prihvatljivo za vas?

Pri stvaranju Fortenove, oni koji su imali najveća potraživanja dobili su udio u vlasništvu, odnosno dionice. Imali su pravo trgovati tim dionicama. Vujnovac je kupovao i to je njegovo pravo. O međudioničarskom ugovoru u Fortenovi pak ne znam dovoljno da bih mogao komentirati detalje njihovih odnosa.

Poznajete li Vujnovca?

Kako ne, imamo kvalitetan poslovni odnos i dobru komunikaciju.

A u kakvim ste trenutno odnosima s Plenkovićem i Milanovićem? S premijerom ste znali igrati košarku dok vam je Milanović bio dobar prijatelj. Njihov sukob ne prestaje otkako je Milanović došao na Pantovčak, s tim da su uvrede sve žešće. A u tome prednjači predsjednik.

Nisam se već duže čuo s Milanovićem. Ne podržavam retoriku i način komunikacije koje je unio na političku scenu. To sam već javno rekao.

Jeste li mu imali priliku osobno reći: Prijatelju, što to radiš?

Imao sam. Rekao sam mu, ali ne vidim da se nešto promijenilo. To jednostavno nije način na koji funkcioniram, pogotovo što zadnjih 25 godina upozoravam na odgovornost elita. To nije primjeren način komunikacije. Ljudi ne trebaju imati iste političke stavove, ali mora postojati primjerena komunikacija. Pogotovo stoga što se to reflektira na čitavo društvo, u kojem se onda dalje normalizira takav način komunikacije.

Kažete da se već dugo niste čuli s Milanovićem. Onda više niste tako bliski prijatelji?

U zadnje vrijeme nismo komunicirali. Ranije smo znali puno razgovarati, i to sadržajno. Mislim da nije problem u različitim stavovima. Problem je kad su vam različiti sustavi vrijednosti. Smatram da osoba na javnoj funkciji mora pokazati odgovornost i jednak odnos prema pojavama i fenomenima u državi i društvu, neovisno o protagonistima i njihovoj političkoj pripadnosti. Ali ne bih htio da se ovaj intervju pretvori u moje pričanje o Zoranu Milanoviću. U direktnoj komunikaciji rekao sam mu što sam imao. Uvijek smo tako razgovarali. I da se sad čujemo, opet bismo tako razgovarali.

Mislio sam da ste vi jedan od rijetkih koji bi možda mogli pomiriti premijera i predsjednika.

Mislim da je taj moment, kad se to moglo napraviti, odavno prošao.

Ne vidite se tako često ni s Plenkovićem?

Nažalost, s covidom sam prestao igrati veteransku košarku. Vidimo se na sastancima u Vladi ili na konferencijama.

Dosta smo razgovarali o politici, idemo malo o biznisu. Početkom ožujka objavili ste da udružujete snage s Podravkom u osvajanju tržišta SAD-a i Austrije. Kako to da ste se uhvatili ruku pod ruku s izravnim konkurentom?

Podravka nije bila zadovoljna pozicijom svojih roba i poslovanjem u Austriji. Mi pak tamo imamo vrlo uspješnu distribucijsku kompaniju. Naša Argeta i dio ostalog asortimana, kao što su Donat ili Prima štapići, dio su svakog austrijskog maloprodajnog dućana, na redovnim policama. S druge strane, mi imamo ambicije probiti se s našim asortimanom na tržište SAD-a, a nismo bili zadovoljni ranijim distribucijskim partnerom. Podravka tamo ima svoju kompaniju i uspješnija je na američkom tržištu. Kad smo sve stavili na stol, to je bila win-win situacija. Poslovna logika je jasna. Distributer uzima maržu za uslugu koju radi, vlasnik brenda je dužan uložiti u promociju i imidž brenda. S obzirom na to da se mi pojavljujemo u ulozi distributera u Austriji, a oni u SAD-u, sve je bilo još jednostavnije. Mi jesmo konkurenti u nekim segmentima - paštetama, snacku, čokoladi. Ali to ne znači da ne možemo prepoznati benefite koje jedni drugima možemo donijeti. To što ste konkurent u nekom segmentu ne znači da suradnja nije moguća. Ovo je toliko logično za obje kompanije da se pitam zašto se toga nismo ranije sjetili.

U dva navrata, 2009. i 2016., iskazali ste interes da preuzmete Podravku. Tvrtka iz Koprivnice tad je stagnirala. Međutim zadnjih dvije, tri godine sve bolje posluje. Lani su imali bolju profitabilnost od vas.

Što je više uspješnih hrvatskih kompanija, to ćemo imati bolje i sretnije društvo. Mene veseli to što se Podravka stabilizirala i postiže dobre rezultate. Mi bilježimo odlične rezultate prodaje u prošloj godini. Najveći uzrok pada profitabilnosti bila je povijesno visoka cijena sirove kave, naše najveće kategorije, ali otišle su u nebo i cijene staklene ambalaže, kartona, plastike, aluminijskih konzervi itd. Cijena sirove kave 2021. bila je 1800 dolara, a na razini prošle godine 5300 dolara.

Kakva je trenutna situacija kad je riječ o sirovoj kavi?

Cijena se nešto smanjila, ali je i dalje visoka. Svi proizvođači kave podigli su cijene. Vidjet ćemo kakav će biti urod u šestom mjesecu.

Lani ste imali gotovo 900 milijuna eura prihoda, što je bio rast od 11,4 posto u odnosu na godinu prije. Hoćete li u ovoj nadmašiti taj promet?

Vrlo smo zadovoljni prodajom od početka godine. Makroekonomska situacija se dodatno ne pogoršava. Mjere Vlade oko cijene energenata djeluju umirujuće. Sve upućuje na to da će turistička sezona biti rekordna. Tako da u cijelosti očekujem solidnu godinu. Ne mislim da će biti dramatično drugačija od prošle.

U što vi osobno ulažete novac?

Najveća sredstva su mi u Atlanticu. Nekad ulažem u fondove ili povjeravam novac bankama koje su specijalizirane za upravljanje takozvanim wealth managementom. Izvan Atlantic Grupe nisam imao značajnijih investicija u pojedinačne kompanije.

Je li vam žao što niste uložili u Matu Rimca? Navodno ste imali priliku.

Čitao sam njegov intervju u kojem je on to spomenuo, ali mislim da je tu došlo do pogrešne interpretacije. Mate i ja imamo odličan odnos i iznimno respektiram sve što je dosad poslovno postigao. On i ja smo i kolege u žiriju za izbor EY Poduzetnik godine i veseli me svaka buduća suradnja.

Tko financira Yammat, vi ili Atlantic?

Yammat je posebna priča. Uložio sam svoj novac, ušao sam u partnerstvo s pokojnim Alenom Balenom. Sad sam partner s njegovom obitelji. Držim 51 posto udjela, oni 49. Radio održivo funkcionira. Ako se tamo oglašavaju Atlanticovi brendovi, to se odvija po cjeniku kao i za sve druge oglašivače. Maja trenutno radi na projektu novih studija i redakcije Yammata i jedva čekam preseljenje u nove prostore.

A KK Cedevita Olimpija?

Cedevita Olimpija nastala je spajanjem dvaju klubova, Cedevite Zagreb i Petrol Olimpije. To je bilo prvo prekogranično spajanje dva vrhunska sportska kolektiva u Europi. Atlantic Grupa pronalazi svoj interes kroz sponzorsku suradnju, odnosno promociju brendova, prije svega Cedevite, Argete i Barcaffea. Zadovoljni smo što i druge velike kompanije, poput Triglava, NLB-a, BTC-a, Petrola, Telekoma Slovenije i Spara, pronalaze interes za to i ponosan sam na sastav Upravnog odbora kluba u kojem je predstavljena slovenska poslovna elita, a kojim predsjedam.

Što za vas znači novac?

S jedne strane sigurnost, s duge strane neku verifikaciju da ono što radim i vrijedi. Ali nikad mi, čime sam se god bavio, novac nije bio primarni motiv.

Reći će neki - lako je tako govoriti kad ste bogati.

Sigurno. Ali sam zbilja imao privilegij da sam radio ono u čemu sam i uživao. Mislim da sam uspio jer sam bio vrijedan, otvoren i znatiželjan. Rekao bih da sam autentičan. Vjerujem u ono što radim. Je li mi novac bitan? Jest, kao sredstvo koje omogućuje neki standard i mogućnost izbora. Ne na način da bih se uspoređivao s drugima i patio zato što netko ima više. Prijatelje ne biram po novcu.

A kako ste se postavili kad je riječ o novcu i djeci?

Mislim da su moja djeca prije svega dobro odgojena. Maji i meni je osim toga bilo važno da im omogućimo kvalitetno obrazovanje. Odrasli su ljudi. Emil već četiri godine, otkako je završio fakultet, radi u Atlantic Grupi i dobro poslovno napreduje. Osnovao je i svoju obitelj. Liza se školovala na prestižnim školama u Americi i radi kao arhitektica. Živi s dečkom u New Yorku. Iznimno sam ponosan na njezina postignuća koja je ostvarila sama, u ogromnoj konkurenciji i toliko daleko od Zagreba.

Vidite li sina kao svog nasljednika?

U kom smislu?

Hoće li on preuzeti kompaniju kad se vi povučete?

Atlantic Grupa nije kraljevstvo, pa ni ja svoju djecu ne gledam tako. Kompanija je izlistana na burzi i ima vrlo jasna pravila korporativnog upravljanja. Moja djeca će sigurno naslijediti imovinu, a kroz to i vlasništvo u Atlantic Grupi. Tko će upravljati kompanijom s mjesta predsjednika uprave, to će odlučiti organi kompanije. U njima vlada meritokracija, a ne nepotizam. Da sad kažem da će netko od moje djece upravljati Atlanticom s vodeće pozicije, bilo bi ne samo neprofesionalno, već i neprimjereno. Vlasništvo, kao nekad plemstvo, obvezuje da se prema tome što imaš odnosiš kao odgovoran vlasnik. Atlantic Grupu su Hanfa i Zagrebačka burza više puta nagradile upravo za najkvalitetnije korporativno upravljanje u Hrvatskoj, a tu je razlika između vlasništva i upravljanja jedan od ključnih elemenata.