Gospodine Rifkin, Vaša posljednja knjiga 'Empatična civilizacija: Utrka za globalnom sviješću u krizom pogođenom svijetu', i pitanja koja ona tematizira bit će predmet Vašeg predavanja u Zagrebu sljedećeg tjedna. Knjiga nam se čini više filozofskom i optimističnijom od svih Vaših djela te ostavlja dojam kao da ste se pomirili s teškoćama s kojima se suočavamo. Jeste li izgubili žar?

Jeremy Rifkin: Ne, upravo suprotno – vjerujem da se tema suosjećanja s ljudima provlači kroz moj rad u proteklih trideset godina. U ovom trenutku, kad se nalazimo na civilizacijskoj prekretnici – svršetku industrijske ere zasnovane na fosilnim gorivima te kritičnom trenutku kad se suočavamo s mogućnošću gašenja ljudske vrste – smatram da je nužno postaviti pitanje: što činimo? Napisao sam knjigu jer smatram da trebamo učiniti korak naprijed u globalnoj svijesti. Moramo razmišljati na način da smo jedina vrsta koja nešto može učiniti s planetom te shvatiti da svi živimo u jedinstvenoj biosferi. Ako ne možemo učiniti taj korak, možemo se suočiti s nestankom s ovog planeta.

U knjizi pokrećete kontroverznu temu: rast ljudskog suosjećanja ima svoju cijenu u potrošnji energije. Porast humanosti znači gubitak energije. Zovete to paradoksom i smatrate da je to jedan od razloga zbog kojih ljudska vrsta, nesposobna 'misliti lokalno i djelovati globalno', uporno kaska za vremenom. Koliko je snažna antiteza suosjećanja i entropije, i imate li rješenje za paradoks?

Jeremy Rifkin: Paradoks je gorko-sladak, a ako pogledamo kroz povijest, zaključujemo i da je utemeljen. Novi energetski režimi nam omogućavaju da stvorimo složeniji životni poredak. Potom se pojavljuju nova komunikacijska sredstva kojima organiziramo složenost ovih energetskih režima. Složeniji životni poredak omogućava ljudima veću individualnost, koja im pak omogućava više suosjećanja u smislu solidarnosti s drugim pojedincima.

Suosjećanje u vrijeme dok su ljudi preživljavali loveći nije se protezalo dalje od granica jednog plemena. Pojavom logičke svijesti, suosjećanje se proširilo na pripadnike iste vjerske skupine – Židovi su suosjećali sa Židovima, muslimani s muslimanima, kršćani s kršćanima. Nakon prve industrijske revolucije, stvorili smo ideološku svijest i empatiju koja se širi na novu fiktivnu obitelj zvanu nacionalni identitet. Sad odjednom Nijemci suosjećaju s Nijemcima, no možda ne i s Francuzima, primjerice. Dakle, što je civilizacija složenija i stvara više suosjećanja, zapravo stvara više entropije.

Taj paradoks moramo prekinuti, a nova, treća industrijska revolucija, na čijem razvojnom planu imam priliku raditi, daje nam priliku da to učinimo. Naime, doći će do distribucije obnovljive energije uz korištenje internetske komunikacijske tehnologije. Ovo znači da smo svi ovisni jedni o drugima kad je riječ o protoku energije kroz biosferu, baš kao što smo povezani u društvenim prostorima interneta. Time se stvara globalna svijest – naši nacionalni, vjerski i drugi identiteti ostaju, no uklapaju se unutar većeg okvira.

Zbog vaših prethodnih knjiga nazivaju Vas 'onaj koji poziva na uzbunu' (eng. alarmist). Smatrate li da je takva etiketa korektna? Smatrate li da je povjerenje u čovječanstvo izgubljeno?

Jeremy Rifkin: Knjige koje sam napisao bave se izazovima s kojima se suočavamo. Da, smatram da živimo u alarmantnim vremenima, no mislim i da društvena bića mogu biti nadahnuta i mogu stvoriti nove vizije za našu budućnost te bolji svijet za naredne generacije. Onaj tko smatra da nema razloga za život naprosto je praznoglav. Moramo biti svjesni izazova s kojima se suočavamo, no istodobno ne dozvoliti da nas oni svladaju. Moramo pokušati stvoriti vrstu civilizacije koja bi nam omogućila održivi i mirni život. To je velika misija.

Izuzev niza upozorenja o budućnosti ljudske vrste u Vašem radu, kako zamišljate da će svijet uistinu izgledati za 50 godina?

Jeremy Rifkin: Mogu prognozirati kako će izgledati, no povijest je nepredvidiva. Za 50 godina možemo biti u velikim problemima. Ako se ne pozabavimo klimatskim promjenama, može se dogoditi da svijet završi u kompletnom kaosu – masovna preseljenja stanovništva, masovna umiranja od gladi, premještanje eko sustava kakvo nije viđeno u povijesti naše vrste. S druge strane, ako uspije treća industrijska revolucija, ako pretvorimo milijune zgrada u mini-elektrane koje mogu stvarati i koristiti zelenu energiju i ako internetska tehnologija bude mogla distribuirati tu energiju kroz široke, inteligentne mreže diljem kontinenata, možemo umanjiti potrošnju goriva koja umanjuje klimatske promjene, što vodi do održivog života. Ovo je ujedno i službena pozicija EU i plan je službeno prihvatio Europski parlament. Razvijaju ga agencije Europske komisije i bit će primijenjen do 2050. Ne znam hoćemo li ga stići primijeniti na vrijeme, no plan B ne postoji.

U knjizi 'Europski san' tvrdite da Amerikanci 'žive da bi radili', Europljani 'rade da bi živjeli' te da europski humani pristup kapitalizmu dovodi do zdravijeg, bolje obrazovanog stanovništva. Jeste li se, u svjetlu krize u Grčkoj i drugdje u Europi, predomislili? Koji se kontinent, po Vama, bolje nosi s krizom?

Jeremy Rifkin: SAD je u velikim problemima, puno većima od Europe. Dobrobit društva određuje sposobnost raspodjele dobara. U šezdesetima je američko društvo imalo najstabilniju srednju klasu na svijetu. Danas smo 29. od 31 zemlje OECD-a s disparitetom prihoda (prazninom između vrlo siromašnih i vrlo bogatih). Samo Turska i Meksiko su iza nas. Svaki sedmi Amerikanac i svako peto dijete u SAD-u živi u potpunom siromaštvu. Imamo 17 posto realne nezaposlenosti, kad ubrojimo i one ljude koji su odustali od traženja posla. Dug domaćinstava narastao je na 11 trilijuna dolara! Potpuno smo švorc! Velika je podjela između bogatih i siromašnih, zemlja je sve više polarizirana.

Čvrsto vjerujem u tržište, predajem u najstarijoj poslovnoj školi na svijetu, obučavam čelnike kompanija naprednim programima menadžmenta. Tržište stvara poduzetnički rizik, osobnu odgovornost i kreativnost. No ako je tržište neregulirano, to može dovesti do krajnosti – bogati postaju bogatiji, siromašni siromašniji, a društvo opasno. No socijalni model i državna briga o svima dovodi do gubitka osobne inicijative.

Vjerujem da se socijalni model i tržišni model trebaju uravnotežiti – neka tržište bude kreativno i poduzetnički orijentirano, no socijalna komponenta treba biti prisutna da bi se plodovi tržišta mogli raspodijeliti na odgovarajući način, da nitko ne bude zapostavljen. Amerika je izgubila tu ravnotežu – sve se svodi na tržište i zato su milijuni ljudi ljuti, uspaničeni i bez novca.

Knjigu 'Kraj rada' napisali ste prije sadašnje gospodarske krize. Mislite li da je trend koji opisujete u knjizi – odvajanje troškova i zarade koju rad donosi – doveo do sadašnje krize? Koji je odnos krize i nove društvene polarizacije u trenutačnom globalnom ekonomskom sustavu?

Jeremy Rifkin: Nema dvojbe da nove tehnologije mijenjaju dosadašnje poimanje rada. Primjerice, u Kini je u posljednjih 10 godina 50 posto ljudi eliminirano iz radnog procesa, jer su nastale inteligentne tehnologije koje su jeftinije od najjeftinijeg radnika. Čak i tijekom ove recesije, tvrtke su postale produktivnije, a tehnologija sve više zauzimala mjesto radnicima. Problem je taj što ako nemate radnike, nemate prihod. Bez prihoda – tko će kupovati proizvode?

No smatram da će nam na kratke staze (u narednih 40 godina) treća industrijska revolucija dati nešto prostora, jer će dosadašnje poimanje rada postaviti infrastrukturu za treću industrijsku revoluciju. Moramo stvoriti izvore obnovljive energije širom svijeta, moramo pretvoriti naše zgrade u elektrane da bi one na licu mjesta mogle stvarati energiju iz solarnih i geotermalnih izvora te vjetra i vode. Moramo postaviti tehnologiju za čuvanje ove vrste energije, stvoriti pametne načine njezina prijenosa. Riječ je o poslu koji će donijeti milijune radnih mjesta. No budući da će tijekom tih 30-40 godina inteligentna tehnologija zamijeniti masovni rad, morat ćemo početi obrazovati naredne dvije generacije za zapošljavanje u civilnom društvu, u stvaranju socijalnog kapitala.

Gospodine Rifkin, za tjedan dana stižete u Hrvatsku. Bili ste savjetnik premijerke Merkel, premijera Sarkozyja, Zapatera, Sokratesa i Janše. Što ste im savjetovali i biste li nešto slično preporučili hrvatskoj premijerki, gospođi Jadranki Kosor?

Jeremy Rifkin: Hrvatska ima izvrsnu priliku postati predvodnicom treće industrijske revolucije u regiji. Smatram da je vrijeme za generaciju mladih ljudi u Hrvatskoj koja je odrasla na internetu i koja je naviknuta stvarati vlastite informacije i dijeliti ih putem cyberspacea da počne stvarati vlastitu energiju i dijeliti je diljem Europe.