Brojka iz naslova, iako iznimka čak i u svijetu pretjeranih plaća, stvarna je naknada koju je lani, prema izračunu i popisu koji je prije nekoliko dana objavio portal Bloomberg, za svoj rad zaslužio jedan američki glavni izvršni direktor. Radi se o Elonu Musku, inovatoru, milijarderu, poduzetniku i šefu tvornice električnih automobila Tesla i tvrtke za proizvodnju raketa i svemirskih letjelica SpaceX. Musk je, navode u Bloombergu, lani zaradio 595,3 milijuna dolara i vrlo je vjerojatno osoba s najvišom godišnjom plaćom ikad.

Enormni iznos (koji bi pojednostavljeno uz redovnih osam radnih sati dnevno i mjesec dana godišnjeg odmora značio da je Musk za svaki sat rada zaradio otprilike 338 tisuća dolara, tj. 5637 dolara po minuti) rezultat je kontroverznog načina obračuna dohodaka uobičajenog za najviše menadžere u kompanijama. Prilikom sklapanja ugovora s kompanijom iznos redovne plaće ugovara se u relativno niskom iznosu – Elon Musk zapravo ne prima nikakvu redovitu plaću u Tesli. Umjesto toga, zarada najviših direktora veže se uz postignute operativne i financijske rezultate, najčešće vrijednost dionica na tržištu.

Isplata se također vrši ili izravno u dionicama ili kroz tzv. opcije za kupnju dionica. U takvom slučaju ugovor koji je neki menadžer sklopio s kompanijom određuje da on ima pravo određeni broj dionica kupiti po ranije ugovorenoj cijeni dok se istovremeno njima na burzama trguje po višem iznosu, a razlika u cijenama predstavlja direktorovu zaradu. Mada na prvi pogled može izgledati logično da se plaća nekog direktora veže uz postignute rezultate, ovakva praksa nalazi se na meti kritika već dulje vrijeme, a posebno je bila u fokusu nakon krize 2008. i 2009. godine.

Problem se javlja jer fokusiranje poslovanja isključivo na rast cijena dionica i srodnih pokazatelja kompaniju tjera na ostvarivanje tih kratkoročnih ciljeva, a takvo poslovanje povećava šansu za rizične poteze. Banalan primjer može biti rezanje troškova poslovanja otpuštanjem ljudi iz odjela za istraživanje i razvoj. Kratkoročno se troškovi kompanije smanjuju, dobit povećava, zbog čega raste i vrijednost kompanije na burzi, no dugoročno se smanjuje održivost kompanije koja jednog dana neće moći kupcima ponuditi nove proizvode.

Rizične odluke posebno su se pokazale kobnima kad su ih donosili šefovi velikih banaka i financijskih korporacija. Kao jedan od uzroka velikog kraha iz 2008. identificirani su upravo potezi koji su tjerali zaposlenike u bankama na ostvarivanje brojčanih pokazatelja bez da se vodilo računa o rastu rizika.

Drugi problem s vezivanjem enormnih plaća uz rast tržišne vrijednosti kompanije je to što to nije uvijek tako. Istraživanja pokazuju da su u posljednjih četrdeset godina plaće izvršnih menadžera najvećih američkih kompanija rasle puno brže nego što je rasla cijena njihovih dionica na burzi kao i to da u više od šezdeset posto kompanija iznos plaće direktora uopće nema veze s kretanjem vrijednosti kompanije.

Drugim riječima, kompleksni ugovori o kompenzaciji direktora postali su takvi da više ne poštuju model da se zarada veže uz postignute rezultate, nego američki menadžeri zarađuju basnoslovne iznose bez previše veze s njihovim uspjehom u upravljanju. Među najpoznatijim takvim primjerima su šefovi naftnih kompanija – vrijednost dionica naftnih kompanija raste kad cijena nafte na tržištu ide prema gore, pa sukladno tome raste i njihova plaća, no oni nisu imali baš nikakve zasluge za to.

U jednom istraživanju koje je naručio veliki američki mirovinski fond uspoređivale su se plaće direktora u najvećim kompanijama i kretanje financijskih pokazatelja tih kompanija. Analiza je pokazala da je četvrtina najbolje plaćenih direktora zaradila 12 puta više od najlošije plaćene četvrtine iako su njihovi financijski rezultati bili samo dvostruko bolji. Isto tako, treća četvrtina šefova po visini plaća je imala trostruko višu zaradu od onih u najnižoj četvrtini iako su financijski rezultati njihovih kompanija zapravo bili gori od najslabije plaćenih direktora.

Kritike enormnih plaća direktora američkih direktora – spomenuti način kompenzacije puno je češći u Sjedinjenim Američkim Državama nego drugdje – posebno su bile glasne prije desetak godina nakon krize i činilo se da se praksi polako staje na kraj, no u međuvremenu se, ako je suditi po brojkama, sve vratilo na staro. Na Bloombergovoj listi deset najbolje plaćenih američkih menadžera u 2019. nema niti jednog koji je zaradio ispod 70 milijuna dolara, a petorica su bankovne račune podebljali i za više od sto milijuna.

Tako se, nakon Elona Muska, na drugoj poziciji liste nalazi Tim Cook, prvi čovjek Applea koji je zaradio 133,7 milijuna dolara, slijedi Tom Rutledge, šef korporacije Charter Communications koja pruža kablovsku televiziju, pristup internetu i brojne druge telekomunikacijske usluge, i koji je zaradio 117 milijuna dolara. Nakon njega na listi, s tek pola milijuna dolara nižom zaradom, dolazi Joseph Ianniello, bivši prvi čovjek medijske korporacije CBS, vlasnika brojnih filmskih studija i televizijskih kanala, a krug onih koji su zaradili više od 100 milijuna zatvaraju Sumit Singh, prvi čovjek korporacije za proizvodnju hrane za kućne ljubimce Chewy kojem je lani pripalo 108,2 milijuna dolara, te Jonathan Gray, glavni operativni direktor investicijske kompanije Blackstone Group sa zaradom od 107,6 milijuna dolara.

Popis liste deset najbolje plaćenih zaključuju Robert Swan (99 milijuna dolara) šef proizvođača kompjuterskih procesora Intela, Sundar Pichai (86,1 milijun), glavni izvršni direktor tvrtke Alphabet, krovne tvrtke Googlea, pa nakon njega dolazi Satya Nadella (77,3 milijuna) prvi čovjek Microsofta, te Douglas Ingram (70,2 milijuna) koji vodi farmaceutsku kompaniju Sarepta Therapeutics.

Astronomske plaće šefova kompanija mnogi tumače tek kao dio privlačnosti američkog kapitalizma odnosno premise da veliko bogatstvo čeka sve one koji su spremni dovoljno marljivo raditi. S druge strane, one su neizbježni podsjetnik nejednakosti koja je postala još vidljivija tijekom pandemije kad su deseci milijuna prosječnih Amerikanaca ostali bez posla, ali direktorima uglavnom nisu čak niti smanjene plaće. Jedan američki ekonomski institut izračunao je da su u posljednjih četiri desetljeća iznosi koje kao plaće primaju glavni izvršni direktori porasli za 900 posto, dok je plaća tipičnog radnika rasla tek 12 posto. Koliko god brojke bile povod za isplate fantastičnih iznosa menadžerima, istovremeno su i dokaz velike nejednakosti.