Nema djevojčice koja nije u bilježnice ispisivala stihove pjesama, citate iz knjiga, svoje misli i sjećanja, a neke kreativnije ukrašavale su ih fotografijama ili isječcima iz novina. Nešto slično samo 'ozbiljnije', sofisticiranije radi danas Maja Mahovlić a njezin hobi počeo je posve neplanirano. Prošle godine, nakon potresa u Zagrebu i tijekom lockdowna, vrijeme joj je kao i većini prolazilo u praćenju vijesti i iščekivanju, neizvjesnosti. Kako ima privatni posao, to je značilo i stagnaciju u poslovanju, no kako nije navikla mirovati i ne raditi ništa, dugotrajan stand by joj je vrlo teško padao. U proljeće se sve preokrenulo i pokrenulo.

'Jedne travanjske večeri surfala sam internetom i pregledavala rukotvorine na portalima, da mi vrijeme brže prođe, i tako sasvim slučajno naišla na knjige kakve u životu nisam vidjela. Kako odmalena jako volim pisanje, bilježnice i školski pribor općenito, a i kako sam novinarka po struci, pa su mi redovito korištenje rokovnika i vođenje bilješki godinama bili svakodnevica, trenutno su me privukli i kako to već ide, poželjela sam i sama imati takav dnevnik u koji mogu zapisivati korisne informacije', uvela nas je u priču Maja.

U vrijeme u kojem je svaka kuna bitna kupnja nečeg takvog bila bi luksuz pa je, kaže, odlučila da će sama pokušati napraviti knjigu za sebe. 'Naravno, to je podrazumijevalo da najprije moram provesti dane u istraživanju i proučavanju tehnika i metoda. Prvo što sam saznala je da ove knjige imaju i službeno ime: junk journals. U prijevodu, to bi bili dnevnici napravljeni od smeća što je izvorno značilo, od ostataka papira ili omotnica. S vremenom su se takve improvizirane bilježnice razvile u ručno rađene, šarene dnevnike. Zapravo je u pitanju ručno rađena knjiga koja može služiti kao rokovnik, dnevnik, kuharica, adresar, foto album ili naprosto ukras. Kada sam napokon napravila svoju prvu knjigu, shvatila sam da me proces izrade zabavlja čak i više od gotovog proizvoda, pa sam jednostavno odlučila nastaviti, a inspiracije nije nedostajalo: na svaku napravljenu knjigu dobila bih ideju za još tri nove i tako cijela priča traje do danas', ponosna je.

U današnje vrijeme, u kojem se mnogo toga može kupiti u trgovinama, potrebno je imati jasnu viziju za izradu kako bi se zamijetio nečiji ručni rad. Njoj je to pošlo za rukom - njezine vesele i romantične knjige postale su tražene.

'Moram priznati da je i to krenulo sasvim slučajno, nisam imala strategiju. Izrada ovakvih dnevnika je američki 'štos' i tek jedan u nizu craft proizvoda u Americi. Amerikanci općenito vrlo cijene rukotvorine i njeguju craft kulturu. Učlanila sam se u grupu na Facebooku što okuplja craftere koji izrađuju ovakve dnevnike i podijelila nekoliko slika primjerka koji sam napravila. Mislim da mi je to bio osmi. Htjela sam dobiti konstruktivne kritike svog rada, ali zbilja nisam očekivala da će ta objava izazvati poseban interes. Međutim privukla je veliku pažnju i već u prvih nekoliko minuta dobila sam upit, a u roku od pola sata dogovorila sam svoju prvu prodaju. To me zbilja iznenadilo jer nisam išla za time da bih prodavala svoje dnevnike ili mislila da bi ih itko htio kupiti', rekla je.

Njezine knjige privukle su, smatra, ljude koji su ih smatrali drugačijima od onoga što su već vidjeli na tu temu. 'Mislim da je pomoglo i to što sam, u nedostatku materijala za ovakav tip hobija u Hrvatskoj, morala biti kreativna i koristiti drugačije materijale od onih koji su već bili poznati američkom tržištu. Ali sve u svemu, ništa nije krenulo naglo i spektakularno, već vrlo postepeno. Mene je to veselilo utoliko što mi je dalo povod da nastavim s izradom, a i mogućnost da pokrijem trošak materijala koji je ipak postao nešto veći jer su i moje knjige postajale kompleksnije', prisjetila se.

Rijetko kad ima viziju knjige koju počinje izrađivati.

'Naprosto krenem s onim što imam u tom trenutku pri ruci i u glavi, a što će na kraju ispasti iz svega toga, ponekad iznenadi i mene samu. Ponekad pak imam viziju kako krenuti, a završim na nečem sasvim desetom jer sam u hodu promijenila mišljenje ili dobila bolju ideju', kazala je.

U poslovnom smislu najvećim uspjehom smatra to što joj se javljaju kupci za dnevnike po narudžbi i to bez nekih posebnih smjernica, već samo s temom za dnevnik i rečenicama poput: 'Iznenadi me! Sviđaju mi se tvoji radovi i znam da ćeš smisliti nešto lijepo'.

Dodaje da joj je od svega najdraže to što se pomoću hobija povezala s puno ljudi, posebno iz Amerike, s kojima i danas rado chata, razmjenjuje ideje i iskustva u izradi. 'Jedna od njih je Lori, danas moja jako dobra prijateljica, s kojom se često čujem telefonski, craftamo putem videopoziva, razmjenjujemo ideje i materijale. Kada mi se činilo da je oko mene sve depresivno i neperspektivno, bilo je lijepo pobjeći u svijet u kojem je glavni problem: 'Koje ljepilo najviše volite koristiti?' i 'Radite li najprije uvez ili ukrašavate stranice?' iskrena je.

Igra se različitim teksturama, tekstilom, papirom. 'Teško je početi jer za izradu nečeg ovakvog nije toliko bitno imati konkretan popis materijala, već puno toga i od svega pomalo. To vam je kao kad u frižideru imate puno na prvi pogled nespojivih namirnica, pa morate smisliti kako od svega toga kombinirati dobar ručak. (smijeh) Inače sam minimalist i ne volim gomilati bespotrebne stvari pa mi je utoliko bilo teže naviknuti se da odjednom u stanu držim kutije pune 'gluposti' koje bih inače bez razmišljanja bacila u smeće, ne zato što su stvarno smeće, već naprosto zato što ih nemam za što drugo koristiti osim za izradu ovih knjiga', priznaje.

Puno stvari izrađuje sama, primjerice papire, ukrase i korice knjiga. 'Ovaj hobi traži raznolikost, kao da imate deset hobija odjednom: boje, tkanine, stare knjige, ukrasni papiri tek su mali dio popisa, a tu su još standardni alati kao što su škare, različite vrste rezača papira, različite vrste ljepila, lakova, sprejeva itd. Počela sam drugim očima gledati prazne ambalaže, stare ključeve, dotrajale bilježnice, atlase koji više nisu aktualni – to je zabavno, ali istovremeno pomalo iscrpljujuće – gotovo u svemu vidiš potencijal. (smijeh) Uvijek se trudim raditi s onim što već imam pa rijetko kada napravim dvije slične knjige. Najveći resurs je ipak vrijeme, uloženo ne samo u izradu, nego i u traganje za stvarima koje mogu biti iskorištene za izradu dnevnika', ističe.

'Za izradu jedne knjige treba mi nekoliko dana, od četiri do sedam dana ako bih radila osam sati dnevno te dan ili dva za promociju na društvenim mrežama', opisala je. 'Kako su uglavnom u pitanju Amerikanci i druga vremenska zona, nerijetko ostanem budna do tri sata ujutro kako bih objavila post ili oglas u njihovo vrijeme i chatala s njima. Mimo toga, kontinuirano sam aktivna na društvenim mrežama: čak i ako nemam neku novu knjigu za promoviranje, pratim tuđe radove, ostavljam lajkove i komentare, gradim odnos s ostalim crafterima u zajednici', zadovoljna je Maja.

Do sada je napravila više od sto knjiga, a ona prva je prodana. 'Kako mi je proces izrade zabavniji od gomilanja vlastitih uradaka, nemam problema s "opraštanjem" od svojih rukotvorina. Dapače, često kažem da su sve to nedovršeni proizvodi i da postaju dovršeni tek onda kada ih netko kupi i počne koristiti kako bi pisao, lijepio fotografije i općenito ukrašavao stranice po svojoj želji', napominje naša sugovornica.

Napravila je i knjigu za sebe da bi 'testirala' proizvod te provjerila kako se određene teksture i materijali ponašaju tijekom vremena i prilikom korištenja. 'Zadnje što želim je da se knjiga nekom raspadne u rukama prilikom listanja ili da na stranicama nije moguće pisati, primjerice, običnom olovkom ili kemijskom, da ljepilo ne drži dobro i sl. Jako pazim na funkcionalnost. Iako je ovo predmet koji može biti samo lijep ukras, moja je želja da ga kupci koriste za pisanje jer smatram da je pisanje dobar način održavanja mentalne higijene, pa želim da svaka knjiga bude upotrebljiva u tom smislu i da ima dovoljno praznog prostora', promišlja.

Budući da je sa svime krenula u vrijeme u kojem su okolnosti već bile dovoljno komplicirane, od početka su krenule i prilagodbe. Interes za njezine dnevnike počeo je rasti kad je Hrvatska odlučila stopirati slanje pošiljki prema SAD-u. Znala je zamoliti prijateljicu da je odbaci do Slovenije pa je tako slala pakete za SAD.

Za američke pojmove još uvijek je, kaže, mali shop koji se tek pozicionira na tržištu. 'Neki njihovi crafteri na ovom već imaju izgrađenu karijeru. Meni je ovo prvenstveno hobi. Radim tempom kojim mogu i ne ganjam kontinuitet u prodaji. Neke knjige doista prodam u roku od pola sata, druge čekaju po nekoliko tjedana ili mjeseci dok ne naiđe netko tko će ih poželjeti kupiti. Utoliko, ni moji prihodi od ovoga nisu nešto od čega bi bilo moguće živjeti, više džeparac. Iako je ova priča s vremenom postala malo više od hobija, ne bih rekla da je u pitanju biznis', naglašava.

Zanimalo nas je koji su problemi na koje nailaze domaći kreativci, vlasnici brendova. 'Najveći problem koji vidim je taj da ne možeš kao crafter ili hobist prodavati rukotvorine ako nemaš registriran poslovni subjekt, primjerice obrt. To je jedna od većih nelogičnosti na koju sam naišla. Splet je sretnih okolnosti što već imam vlastiti posao pa sam svoju prodaju knjiga jednostavno mogla uklopiti u postojeći poslovni subjekt. Međutim da sam u klasičnom radnom odnosu, po zakonu ne bih mogla prodavati ove knjige jer ne bih imala kako izdavati račune i plaćati PDV kao fizička osoba', pojašnjava. S jedne strane razumije zbog čega je to tako definirano, ali s druge strane teško joj se, priznaje, otrgnuti usporedbi da crafteri u Americi ne moraju imati obrt da bi prodavali rukotvorine.

'Ne vidim smisao ni matematiku u tome da za takvo nešto treba, slikovito rečeno, dati otkaz na redovnom poslu, registrirati obrt i plaćati 1300 kuna doprinosa te sve druge stavke koje već idu uz otvaranje poslovnog subjekta samo zato što želiš mjesečno zaraditi nekoliko stotina kuna od svog hobija. Zbog čega netko ne bi mogao legalno zaraditi 300 kuna mjesečno kao fizička osoba i normalno platiti PDV na inozemnu uslugu (primjerice, ako je proizvod oglasio na inozemnoj stranici za prodaju rukotvorina), nego mora ulaziti u poduzetništvo i dizati svoj hobi na razinu biznisa da bi sve bilo legalno? Ipak, ne vjerujem da netko namjerno sabotira domaće kreativce. Mislim da je naprosto u pitanju propust i nadam se da je moguće pronaći bolje rješenje od postojećeg', ističe Maja

Na kraju nam je ispričala ponešto o svojim planovima. 'Nakon stresne 2020. najveća želja mi je da se svima, pa tako i meni, poslovanje stabilizira, da možemo nastaviti normalno raditi. Što se hobija tiče, on je već sam po sebi velik izvor veselja i opuštanja, a nadam se da će tako i ostati', zaključila je.