Neslaganje oko izmjena u ovlastima koje je predložio šef mirovinskog fonda Ujedinjenih naroda (UN) dovelo je posljednjih mjeseci do usijanja sukoba između njega i sindikata koji predstavljaju zaposlene u UN-u i njegovim agencijama. Sergio Arvizú, glavni izvršni direktor fonda, zatražio je izmjene kojima bi fondu pripale veće ovlasti u odlukama o poslovanju, no sindikati tvrde da će izmjene dovesti do toga da se upravljanje fondovskom imovinom prepusti vanjskim menadžerima, i da će se sve to još morati dodatno plaćati.

U UN-ovom fondu, iz kojeg se isplaćuju mirovine za sedamdesetak tisuća bivših zaposlenika UN-a i njegovih drugih agencija, trenutno se pod upravljanjem nalazi oko 54 milijarde dolara. Prema dostupnim podacima, oko 60 posto tog novca nalazi se investirano u dionice, tridesetak posto u obveznice i njima slične vrijednosnice, dok je ostatak investiran u nekretnine, infrastrukturu, sirovine, plemenite metale i alternativne fondove.

Fond je osnovan prije gotovo sedam desetljeća i specifičan je po tome što isplaćuje mirovine u više od 190 zemalja svijeta, u petnaestak različitih valuta, te u tome mora slijediti poprilično kompleksnu birokraciju. A 'kompleksna birokracija' je izraz koji već dulje vrijeme možda najbolje opisuje cjelokupnu organizaciju Ujedinjenih naroda i njezine agencije kojima se, posebno posljednjih desetak godina, zamjera da ne ispunjavaju svoju svrhu i da uglavnom postoje samo sebe radi

Birokracija je stoga, što i ne čudi, upravo ono što leži u središtu sukoba između sindikata i šefova mirovinskog fonda. Prema sadašnjoj organizacijskoj strukturi, dobar dio poslovanja fonda, a prvenstveno se tu radi o zapošljavanju ljudi u fondu, kao i javnoj nabavi, pod kontrolom je Ureda glavnog tajnika UN-a, u ovom trenutku Bana Ki-moona. Još važnije, pod kontrolom tog ureda nalaze se i odluke o investiranju novca fonda

Sergio Arvizú, bivši direktor za investicije u meksičkom institutu za socijalno osiguranje, postavljen je na poziciju glavnog izvršnog direktora fonda početkom 2013. godine. Već iduće godine započeo je kampanju kojom bi proširio ovlasti samog fonda, pa tako i svoje, a za predložene promjene prikupio je i podršku Generalne skupštine Ujedinjenih naroda, tijela kojem je izravno odgovoran i koje ga je imenovalo na funkciju.

Njegovim prijedlogom bi se niz funkcija mirovinskog fonda prebacio s Ureda glavnog tajnika na sam fond. Među tim funkcijama nalazi se i javna nabava koja sada ide preko UN-ovog sustava, odlučivanje o zapošljavanju u fondu, odlučivanje o ugovorima koji pokrivaju buduća fiskalna razdoblja, priprema proračuna samog fonda, kao i odobravanje raznih posebnih nadoknada i isplata. Arvizú je svoje prijedloge obrazložio tvrdnjom da će oni donijeti 'bolju motivaciju' i priliku za 'daljnji razvoj već sada visokostručnog osoblja'.

No, prijedlozi su naišli na vrlo snažan otpor sindikata koji tvrde da Arvizú tim prijedlogom želi stvoriti uvjete da se u fondu mogu zaposliti, odnosno i dalje zadržati, njegovi pristalice, kao i da će promjene otvoriti vrata da poslove ulaganja imovine fonda dobiju vanjski menadžeri, odnosno banke i drugi investicijski fondovi.

Sindikati su, tako, u jednoj od niza reakcija naveli da se 'prijatelje glavnog izvršnog direktora i one iz njegovog kruga, koje se lako već moglo zamijeniti, drži zaposlenima i nakon dobi za umirovljenje, dok se druga radna mjesta dulje vrijeme drže nepopunjenima kako bi se na njih moglo, bez pravih natječaja kroz privremeni angažman, dovesti bliske ljude'.

Sukob je otišao toliko daleko da su u proljeće 2015. predstavnici zaposlenih u UN-u te njihovih sindikata inicirali internu istragu protiv Arvizúa i još nekoliko odgovornih iz višeg menadžmenta fonda. Među optužbama su se nalazile sumnje u sukob interesa, u razbijanje ugovora na manje dijelove kako bi se izbjegao nadzor, u zloupotrebu dokumenata kao i već spomenuto dopuštanje određenim zaposlenicima da nastave raditi i nakon navršavanja dobi za obvezno umirovljenje. Arvizú je te optužbe prozvao 'zlonamjernom kampanjom', a interna istraga na kraju nije pronašla razloge za njegovu smjenu

Ian Richards, predsjednik Organizacijskog odbora radničkih sindikatâ i udruženja iz sustava UN-a koji predstavlja oko 60 tisuća zaposlenih, tvrdi da nova pravila koja se tiču financijskog upravljanja, zajedno s fleksibilnijim režimom prilikom kadroviranja u fondu, stvaraju podlogu da se mirovinski fond odvoji od UN-a i da se po prvi puta omogući da novcem upravljaju i vanjski menadžeri, odnosno banke i neki drugi fondovi. 'Ova će nova pravila, čiju primjenu gura glavni izvršni direktor, otvoriti vrata bankama i fondovima da investiraju naš novac. No, iskustvo nam pokazuje da te institucije više brinu o naknadama koje će naplatiti (za vođenje fonda, op.) nego o prinosima koje će ostvariti za svoje klijente', izjavio je Richards za medije.

Predstavnik sindikata objašnjava i da je fond uspješan te da je 'preživio krizu iz 2008. neokrznut baš zato što se njime upravlja konzervativno, i izvan je ruku Wall Streeta'. Brojke potvrđuju njegove riječi jer mirovinski fond UN-a u prosjeku posljednjih desetak godina donosi godišnji prinos od oko četiri posto što je solidan rezultat na ulaganja i u rangu s drugim mirovinskim fondovima.

Čelništvo fonda, pak, odbacuje ideje da se spremaju upravljanje fondom prepustiti drugima. 'Ne postoje planovi za privatizaciju fonda, to čak nije ni predmet razgovora', izjavio je Lee Woodyear, glasnogovornik fonda za Bloomberg.

Usprkos tome, napetost između sindikata i čelništva fonda se ne smanjuje. Prije nekoliko tjedana sindikati su izrazili zabrinutost o mogućem povećanom riziku zbog izloženosti investicija fonda sjevernoameričkom tržištu te globalnom tržištu obveznica. Radna mjesta s kojih se nadgledaju ta ulaganja nisu popunjena već dulje vrijeme, i u taj se proces krenulo tek nedavno.

Sindikati, također, još uvijek zamjeraju čelništvu fonda lanjsko uvođenje novog informatičkog sustava koji je doveo do problema prilikom isplata mirovina. Zbog tog sustava novoumirovljeni zaposlenici UN-a u pojedinim slučajevima moraju čekati i po šest mjeseci da im se započne isplaćivati mirovina.

Prema dostupnim podacima, UN-ov mirovinski fond sa svojih 54 mlrd. dolara trenutno se nalazi se među sedamdesetak najvećih u svijetu. Ono što taj fond izdvaja od dobrog dijela drugih velikih mirovinskih fondova, a posebno su se s tim problemom posljednjih godina suočili američki mirovinski fondovi, je to da mu je pokrivenost financiranja viša od 90 posto. To znači da fond u ovom trenutku ima više od 90 posto novca potrebnog za isplatu svih budućih obaveza prema svojim članovima koje je preuzeo. Kako je UN-ov fond s krajem 2015. godine imao gotovo 200 tisuća članova (za usporedbu, najveći hrvatski mirovinski fond, AZ fond, ima oko 620 tisuća članova), vrlo je jasno zašto se sindikati tako gorljivo brane protiv promjena na kojima insistira čelništvo fonda.

Iako je glavni izvršni direktor Arvizú vjerojatno u pravu kad tvrdi da promjene želi uvesti kako bi, između ostalog, modernizirao upravljanje fondom koji je, kao i ostatak UN-a, uglavnom izgubljen u birokratskoj prošlosti, iskustvo s krizom iz 2008. koja je najvećim dijelom prouzrokovana korištenjem modernih financijskih instrumenata ide u prilog tome da se ponekad ipak možda bolje držati starih i provjerenih pravila i običaja. Posebno ako su u pitanju 54 milijarde dolara i mirna starost.