U pozadini panike na američkim dioničkim tržištima prošloga tjedna odvijala se drama na tržištu obveznica, a ona je puno više zabrinula predsjednika Trumpa i natjerala ga da odgodi odluku o uvođenju globalnih carina. Kolike su dimenzije američkog javnog duga, tko su njegovi glavni vlasnici i zašto je potres na obvezničkom tržištu puno ozbiljnija prijetnja za Trumpovu administraciju od potopa dioničkog tržišta?
Pitanje visine javnog duga je povijesno osjetljiva politička i ekonomska tema u SAD-u, ali sudeći po njegovom rastu, posljednjih godina nedostajala je politička volja da se stavi pod kontrolu. Pregovori o plafonu zaduživanja obično bi završavali time da se jednostavno postavi nova, veća granica zaduživanja.
Krajem 2024. javni dug SAD-a dosegnuo je 36,1 bilijun dolara, a većina je stvorena u zadnjih 15-ak godina, tijekom kojih je došlo do rapidnog rasta proračunskog deficita.
vezane vijesti
Nacionalni dug SAD-a rezultat je sustavnog deficita federalnog proračuna, pri čemu vlada troši više nego što prikupi porezima i drugim izvorima prihoda. Stalni proračunski deficiti najvećim dijelom uzrokovani su strukturnim čimbenicima: starenjem američke populacije, rastućim troškovima zdravstvene skrbi, višim troškovima kamata i poreznim sustavom koji ne prikuplja dovoljno novca da podmiri sve ono što je vlada obećala svojim građanima.
Amerika jedna od najzaduženijih država svijeta
Da bi nadoknadilo manjak, američko ministarstvo financija izdaje vrijednosne papire poput trezorskih zapisa i obveznica, a njih kupuju investitori iz SAD-a i inozemstva, kao i različite vladine agencije.
Prema omjeru javnog duga i BDP-a, koji trenutno iznosi 123 posto, SAD je jedna od najzaduženijih država u svijetu, a ono što joj omogućuje da bez većih potresa održava tako visoku razinu duga snaga je dolara kao svjetske valute. Iako mu dominacija posljednjih godina posustaje, njegova vodeća uloga na valutnim tržištima još uvijek nije ugrožena.
Najveći pojedinačni vlasnik duga SAD-a je Japan
Struktura američkog javnog duga sastoji se od dvije komponente. Oko 25 posto čine međuvladina potraživanja, odnosno dugovi jednih državnih institucija prema drugima, što se najviše odnosi na fondove socijalnog, zdravstvenog i mirovinskog osiguranja.
Preostali dug je u vlasništvu javnosti, od čega veći dio drže domaći investitori, uključujući Federalni sustav rezervi (FED), institucije poput fondova, banaka i osiguravatelja te američke građane.
Strane vlade, središnje banke i druge institucije drže oko 30 posto javnog duga. Među njima su najveći pojedinačni vjerovnici Japan (1,1 bilijun dolara) i Kina (816 milijardi dolara), a slijede Velika Britanija (679 milijardi dolara), Luksemburg (371 milijarda dolara), Kanada (336 milijardi dolara) itd.
No kako raste javni dug, tako se povećava trošak njegova financiranja. U zadnje vrijeme došlo je do rasta kamatnih stopa, što ga je samo povećalo. Od ožujka 2025. održavanje duga koštalo je 582 milijarde dolara, što čini 16 posto ukupne federalne potrošnje u ovoj fiskalnoj godini.
Iako je dug dosad bio održiv zahvaljujući stabilnoj potražnji za američkim obveznicama, sve se češće postavlja pitanje - koliko će dugo svijet imati povjerenja u američku sposobnost njegove otplate?
Panika na tržištu obveznica
Potres koji se dogodio nakon Trumpove objave trgovinskog rata cijelom svijetu još jednom je upozorio na krhkost financijskog sustava u ekstremnim uvjetima. Globalne carine koje je uveo izazvale su takav šok kod sudionika financijskih tržišta da je izostao uobičajen scenarij prebacivanja kapitala iz dionica u obveznice u razdoblju krize.
Umjesto toga, paniku na dioničkom tržištu pratila je rasprodaja američkih obveznica i trezorskih zapisa. Nagli pad cijena doveo je do rasta prinosa, pa je prošlog tjedna prinos na 10-godišnje obveznice porastao za 50 baznih bodova, a jednodnevni skokovi prinosa za nekoliko dospjelih obveznica bili su među najvišima u povijesti.
Upitna budućnost dolara
Kada se različite vrste imovine kreću u tandemu, to signalizira dublju pukotinu na financijskim tržištima. Ovakvom reakcijom tržišta su dala jasan signal da gube povjerenje u američki javni dug i budućnost dolara, a to nije mogao ignorirati ni Trump.
Čim je postalo jasno da tvrdoglavo ustrajanje na globalnom trgovinskom ratu može dovesti do nesagledivih posljedica, uključujući mogućnost nastupanja dužničke krize, Bijela kuća odgodila je sveobuhvatne carine na tri mjeseca, zadržavajući u fokusu sukoba samo Kinu.
Premda je glavni cilj Trumpove ekonomske politike smanjenje javnog duga i izlazak iz zamke prezaduženosti, pokazalo se da tržišta ne vjeruju u to da su radikalne mjere koje vode u globalni trgovački rat pravi put za ostvarenje tog cilja.
