Analizirajući poslovne potencijale INA-e, tportalov komentator dovodi u pitanje uvriježenu tezu da je INA za Hrvatsku strateška tvrtka od nacionalnog interesa te zaključuje da, bez obzira na eventualno plaćanje mita Sanaderu, mađarski MOL ima pravo na prevlast u upravljanju
Upravo tako: ako se pokaže da su Mađari potplatili Sanadera da ga potpiše, hrvatska Vlada mora raskinuti partnerski ugovor s MOL-om o zajedničkom upravljanju INA-om. I, naravno: bez obzira što će na to reći Europska unija, Hrvatska mora donijeti zakon kojim će zabraniti bilo kome da u INA-i ima više od 49 posto vlasništva, osim Hrvatske same... Nakon toga će se sastati INA-ina redovita godišnja skupština dioničara i na njoj će mađarski MOL postaviti cjelokupnu Upravu INA-e kakvu god će poželjeti, budući da će sa 47,26 posto dionica u svom vlasništvu, plus nešto sitno kod prijatelja i susjeda, gotovo sigurno na svakoj skupštini imati apsolutnu većinu
MOL je taj koji hrvatskoj Vladi zapravo čini ustupak prihvaćajući je za svog partnera u upravljanju INA-om premda ona u INA-i ima samo 44,84 posto vlasničkog udjela. Osim ako Vlada ne misli da ima prevladavajući utjecaj na mirovinske fondove kojima upravljaju Societe Generale, Hypo Alpe-Adria-Bank i Raiffeisen banka. Do aranžmana kakav postoji u INA-i došlo je ponajprije zato što niti jedno poduzeće ne može funkcionirati na principu fifty-fifty jer bi bilo paralizirano u donošenju odluka. Netko mora biti u poziciji da može 'presjeći' kad su direktori oko nečega neodlučni. A tko bi to trebao biti: onaj tko ima više, ili onaj tko ima manje kapitala i stručnosti?
Tom logikom prevaga u glasanju Uprave MOL-u prirodno pripada, s isplaćenim mitom Sanaderu i bez njega. No zašto bi onda Mađari uopće plaćali Sanaderu bilo kakvo mito? Zar nije bilo dovoljno što su skupo platili samu INA-u? Što bi to moglo biti što im Sanader nije htio prepustiti dobrovoljno, nego su ga morali potkupiti? Je li to onaj famozni nacionalni 'strateški interes'?
INA već dulje vrijeme za Hrvatsku nema nikakav strateški značaj, niti kao biznis niti kao sredstvo postizavanja energetske sigurnosti. Hrvatska, naime, više nema vlastite nafte, a INA više nije naftna tvrtka. U Hrvatskoj se nekada crpilo više od tri milijuna tona nafte na godinu, a ove će se godine izvući manje od pola milijuna tona, ili po 15.688 barela na dan. To je 0,02 posto svjetske proizvodnje. No ne trebamo tugovati, mnoge zemlje nemaju ni toliko. Veći je problem što INA od sedam litara tekućine koju iscrpi iz zemlje trošeći električnu struju dobije samo jednu litru nafte, a šest litara prljave, masne, smrdljive vode. A i ta se simbolična proizvodnja nafte smanjuje brzinom od 4,3 posto na godinu. U Egiptu je INA-i proizvodnja ove godine pala 17,6 posto.
Od nafte koju prerađuju dvije INA-ine rafinerije, u Sisku i u Rijeci, manje od deset posto je vlastite domaće, a više od 90 posto je uvozne. Bez vlastite sirovinske baze, rafinerijski je biznis u Hrvatskoj sve manje perspektivan i pitanje je treba li u njegovu modernizaciju ulagati milijarde kuna. Jer, brzinom od četiri i više posto na godinu ne pada vađenje nafte samo u Hrvatskoj, nego i u cijelom svijetu. Mnoge rafinerije koje nemaju 'vlastitu' naftu brzo će ostati bez posla.
INA je danas plinska i trgovačka kompanija. Ono što je INA-i preostalo jest prirodni plin, najvećim dijelom iz sjevernog Jadrana i iz Sirije, koji je statistički u INA-i ukapljen u ukupnu proizvodnju ugljikovodika. I ta 'proizvodnja' INA-i donosi i krupnu zaradu - ali samo ako rastu cijene nafte i plina na svjetskim tržištima, kao što se to dogodilo u prvoj polovini ove godine pa je INA odjednom pokazala 'snažan porast dobiti' od 1,3 milijarde kuna. U drugom dijelu ove godine priča će biti drukčija. A ostali INA-ini segmenti 'nizvodno' samo gube novac: rafinerije 500 milijuna kuna, trgovina na malo 12 milijuna kuna...
Nafte više nema, rafinerije postaju besmislene, derivate može uvoziti i prodavati svatko, što svatko može lijepo i vidjeti proveze li se autocestom od Macelja do Splita. Po čemu je onda INA za Hrvatsku od 'strateškog interesa'? Donekle zbog opskrbe prirodnim plinom, ali i on je u Siriji, fizički se uopće ne može dopremiti u Hrvatsku, a sjeverni Jadran si Mađari ionako ne mogu preseliti na Balaton, niti njegov plin mogu odnijeti u Budimpeštu. INA više ne predstavlja baš ništa niti u naftnim servisima: danas jedna platforma za istraživanje u dubokom podmorju, osobito u Polarnom krugu, košta 15 milijardi dolara. Ne, nema tu što tražiti Hrvatska, ni INA, a ni MOL.
Ako se baš žele petljati u naftni biznis, Jadranka Kosor i Vlada mogli bi pomoći hrvatskim stručnjacima i poduzećima da se uključe u istraživanja i eksploataciju nafte i plina negdje na svijetu gdje ona danas započinje ili jača, na nalazištima kanadskog bitumenskog pijeska, u Mongoliji, obnovi Libije... No to ne mora imati nikakve veze ni s INA-om ni s MOL-om.
A što ćemo sa Sanaderom? Ako (ako!) ga je MOL doista potplatio sa smislom i razlogom, onda je to moglo biti samo zato da Sanader oslobodi INA-u rodoljubne dužnosti jeftinije preprodaje skupljega uvoznog prirodnog plina. No to se nije dogodilo. Ali ni to ne može ostati vječito tako. Pogotovo ako će Vlada razvrgnuti svoj partnerski ugovor s MOL-om pa INA postane burzovna, tržišna i profitno orijentirana kompanija kao i svaka druga, neće biti nikakve logike da INA iz svoje zarade financira socijalu i subvencionira cijenu plina.
