Kaos možda jest malo pretjerana riječ kojom bi se opisao proces izlaska Velike Britanije iz Europske unije, no pripadajući nered, kako u britanskoj politici, tako i odnosima između Britanije i EU-a, daleko je od bilo kakve željene uredne procedure u kojoj bi se barem moglo naslutiti tko pije, a tko plaća. Nered, zapravo, nije nikakva novost, nego je relativno adekvatan opis odnosa koji Ujedinjena Kraljevina održava s Bruxellesom već desetljećima. Dugogodišnje trzavice u braku rezultirat će, izgleda, konačnim razvodom.

Posljednje velike novosti u brakorazvodnoj parnici stigle su ovih dana objavom šestotinjak stranica nacrta ugovora o odnosu između Velike Britanije i EU-a u budućnosti, a dodatne informacije očekuju se i nakon sastanka koji će se održati tijekom vikenda. Put do zamršene situacije u kojoj se danas nalazi Velika Britanija unutar Unije nije bio kratak, a po svemu sudeći, ostat će takav barem još neko vrijeme.

Ujedinjena Kraljevina je Europskoj zajednici (zapravo trima europskim zajednicama koje su tada formalno postojale) pristupila početkom 1973. godine, a već dvije godine kasnije održan je referendum na kojem su britanski glasači odlučivali o tome žele li da Britanija ostane članicom ili ne. Više od dvije trećine birača tada je glasalo za ostanak, a interesantno je da su na članstvo sa skepsom tada gledali iz lijeve, liberalnije strane političkog spektra, no sada jača podrška raskidanju veza s Europskom unijom stiže s desne, konzervativne strane britanske politike.

Tijekom godina Britanija je, zahvaljujući ekonomskoj i političkoj poziciji, u Bruxellesu vrlo često uspijevala dogovoriti razne izuzetke u pogledu odluka, odredbi i pravila, a britanski političari redovno su bili pod pritiskom tamošnje javnosti da nastave s takvom politikom jer su građani bili uvjereni da Unija znatno ograničava britansku neovisnost i suverenost. Dijelom kako bi takvim stavovima stao na kraj, tadašnji britanski premijer David Cameron je prije nešto više od dvije godine inicirao referendum na kojem su Britanci mogli odlučiti žele li ostati ili napustiti Uniju.

Uz malu većinu (51,9 posto) na referendumu je odlučeno da će Britanija izaći iz članstva, no odluka je samo donijela nered u britanskoj politici, a on traje i do danas. Neslaganje među političarima o tome na koji način i pod kojim uvjetima Britanija treba i može napustiti Uniju otežalo je odnose u britanskoj vlasti, kao i pregovore koje koliko-toliko pokušava na tračnicama održati premijerka Theresa May.

Veliku ulogu u stvaranju animoziteta između britanske javnosti i Bruxellesa tijekom desetljeća su igrali i britanski mediji nerijetko objavljujući neprovjerene ili senzacionalističke članke o tome kakva pravila EU 'nameće' Velikoj Britaniji. Nešto slično se odigravalo i u Hrvatskoj u razdoblju prije pristupanja Uniji, i to poznatim prijetnjama da ćemo ostati bez sira i vrhnja te da ćemo morati poštivati i druga 'nebulozna' te stroga pravila koja donosi Bruxelles. U Velikoj Britaniji je pak huškanje protiv EU-a išlo toliko daleko da je britansko predstavništvo Europske komisije bilo primorano objaviti popis nekoliko stotina raznih mitova koji su tijekom godina svoje mjesto našli u medijima i objašnjavati činjenice iz kojih su proizlazile priče kojima se zastrašivala britanska javnost.

Kako je u ovom trenutku još uvijek nemoguće dati nekakve točnije prognoze oko budućih odnosa i posljedica koje će izlazak Britanije iz članstva imati za tu i ostale države, zadržat ćemo se na trenutak na povijesti i iskoristiti priliku da podsjetimo na bizarne i koji put nebulozne mitove što su dijelom oblikovali stav Britanaca prema Uniji. Jedan od poznatijih takvih mitova, aktualan početkom devedesetih, bila je navodna zabrana prodaje zakrivljenih banana i krastavaca, o čemu su izvještavali britanski listovi Daily Mail, The Sun, Daily Mirror i drugi.

Radilo se, u pitanju banana, tek o uspostavljanju standarda kvalitete kako bi se olakšala trgovina. Slični standardi za krastavce bili su dogovoreni još krajem osamdesetih i čak se nisu razmatrale nikakve promjene koje bi uopće bile povod vijestima objavljenim u medijima. Priča se ponovila i desetak godina kasnije, kad su se počeli primjenjivati standardi za poriluk, što su britanski mediji proglasili napadom na poljoprivrednike iz Walesa, poznate po uzgoju tog povrća.

Da ostanemo djelomično vezani uz poljoprivredu i zemljište, spomenut ćemo slučaj otprije desetak godina, kad su se britanske novine raspisale o tome da je Unija odlučila zabraniti prostornu mjeru ral, odnosno jutro (engl. acre). Istina je bila to da je Bruxelles samo ukinuo izuzetak koji je britanskom katastru, koji je ionako nije upotrebljavao prethodnih trinaest godina, omogućavao da tu mjeru koristi u svojem radu. Privatni vlasnici oranica i dalje su mirno mogli navoditi površinu zemljišta u ralima iako su morali navesti i ekvivalent u hektarima. Što im je bila obaveza i desetljeće prije toga.

Poljoprivreda je bila vrlo privlačna tema britanskim medijima, no iskrivljavanja činjenica nije nedostajalo ni u drugim sektorima. Nakon što je britanski statistički ured (čak ne službeni statistički ured Unije, Eurostat) proizvođačima 2003. poslao obrazac u kojem je tradicionalni kilt označen kao 'odjeća za žene', novine Daily Record objavile su priču o tome da su 'eurokrati', na čelu s tadašnjim povjerenikom za ekonomiju Pedrom Solbesom, proglasili kilt ženskom odjećom i da će proizvođači koji ga tako ne označe biti kažnjavani kaznom i do tisuću funti.

Otprilike u isto doba novine The Times objavile su navodni zahtjev Bruxellesa da akrobati u cirkusu koji hodaju po žici moraju nositi zaštitne kacige. Unija tad jest objavila nova pravila o zaštiti radnika koji rade na visinama, ali u njima se nisu spominjale ni kacige ni izvođači u cirkusu. Sedam godina prije toga Daily Mail i Daily Express objavili su da je EU direktivom zabranio tradicionalne kopče i remene na uniformama britanskih medicinskih sestara, što, naravno, nije bila istina.

Bizarnih priča nije nedostajalo ni kad se uvodila zajednička europska valuta, iako je Britanija oduvijek uživala iznimku te je tamošnja funta nastavila biti legalno i regularno sredstvo plaćanja. Britanske novine su početkom 2002. prenijele priču iz Njemačke, u kojoj je vozač autobusa tvrdio da je zbog kemikalija u novim novčanicama eura ostao impotentan.

Nekoliko mjeseci prije toga The Observer je svoje čitatelje upozoravao na prijetnju alergije zbog nikla koji se koristi u proizvodnji kovanica eura. Milijunima ljudi, pisao je The Observer, 'ruke bi se mogle pretvoriti u ljuskavu, bolesnu masu nakon nekoliko minuta' rukovanja novim kovanicama. Naravno, nisu spomenuli da je nikal sastavni element koji se redovno koristi u slitinama za izradu kovanica i da se nalazi u gotovo svim kovanicama britanskih funti. U takvom obliku legure nikal ionako teško može izazvati alergijsku reakciju.

Nadalje, u Britaniji se početkom devedesetih pojavila priča da će EU zabraniti skijanje kad je visina snijega manja od 20 centimetara. U stvarnosti, radilo se o odluci Europskog parlamenta kojom se, radi zaštite okoliša i očuvanja prirode prilikom otvaranja skijališta, pozivalo na ograničenja prilikom gradnje i korištenja skijališta kad je snijeg niži od 20 centimetara. No Europska komisija nikad nije poslušala tu preporuku i ne postoji nikakva direktiva ili prijedlog direktive kojom bi se određivala minimalna visina snijega za skijanje.

Britansku javnost su tamošnji mediji početkom milenija upozoravali da će birokrati iz Bruxellesa ukinuti britanske putovnice i umjesto njih uvesti jedinstvene europske iako tako što ne postoji. Postoje pravila za oblik i izgled nacionalnih putovnica kako bi se olakšao posao policije na granicama, a i za bilo kakvu promjenu izgleda tih dokumenata nužan bi bio pristanak britanskih vlasti.

Brojni drugi primjeri, od upozorenja da EU ispire mozak britanskoj djeci do toga da će zabraniti jogurte, konobaricama da pokazuju dekolte, traktorima da voze po mekanom tlu, hotelima i ugostiteljima da poslužuju vino u čašama koje nemaju službeni državni žig i desetine drugih slučajeva dokaz su da je iskrivljavanje činjenica na štetu Unije u britanskim medijima bila uobičajena pojava.

Koliko su takve vijesti pridonijele želji Britanaca za izlaskom iz Unije, nije lako utvrditi, ali teško se oteti dojmu da se posljednje dvije godine teških pregovora i tko zna koje sve još poteškoće u budućnosti vjerojatno ne bi dogodile da se istina malo lakše probijala kroz retke britanskih novina. A ako je suditi po dosadašnjem iskustvu, Unija će za probleme u britanskoj svakodnevici biti kriva još dugo nakon što Velika Britanija prestane biti njenom članicom.