'U Njemačkoj sam bila dvije godine. Otišla sam ondje s dečkom koji je pizza majstor. Radili smo u jednom talijanskom restoranu u malom mjestu nedaleko od Ulma. Ja sam bila pomoćna radnica - prala sam suđe, donosila kuharima sve što treba iz hladnjaka, pripremala i pravila salate', počinje razgovor za tportal Osječanka sa zagrebačkom adresom Lana Vego.

U kuhinji ih je bilo troje. Radili su u dvije smjene, a pauza među njima od dva do tri sata najčešće je bila kraća jer, kako kaže, uvijek je netko došao na ručak pa se radno vrijeme smjene produžilo. Tako im je kroz dan ostalo tek nekih sat vremena za odmor.

'Jedan dan u tjednu imali smo slobodan. Bio je to ponedjeljak, koji smo od silnog umora doslovno prespavali jer se radilo po cijele dane', nastavlja ona.

Za vrijeme boravka u Njemačkoj, ističe, svladala je njemački jezik te završila prvi stupanj.

'No kako je šef bio Talijan, puno sam brže i bolje naučila govoriti talijanski. On je dečku i meni organizirao smještaj. U restoranu smo imali jedan obrok, a od plaće nam je umanjivao za režije i stan. Praktično ništa nismo mogli uštedjeti. Otprilike je to, što se tiče novca, kao da radiš po 12 sati šest dana u tjednu u Zagrebu', izračunala je Lana Vego.

Kada bi im se sve odbilo od plaće, zajedno s dečkom mjesečno je zarađivala oko 2000 eura. No nisu se tako lako predavali. Pokušali su pronaći posao negdje dalje u Njemačkoj. Htjeli su za Frankfurt, ali samo za najam stana trebalo im je barem 1000 eura.

'Životni troškovi nisu toliko skupi u Njemačkoj. Kad gledaš te cijene, one su kod nas trostruko veće. Bili smo u prekrasnom kraju u Njemačkoj. Ali da je lagano - nije. Proživljavaš sve i svašta. Znala sam ponekad kući s posla ići plačući', iskreno će Lana Vego.

Preklopilo se to vrijeme nekako i s dolaskom, kaže, jeftinije radne snage u Njemačku.

'Njih su plaćali dva eura po satu, a nas sedam do osam. Kako su bili jeftiniji, radije su njih uzimali. Kada smo stigli u Njemačku, prve godine, bilo je dobro, ali se sve sada promijenilo i nije kao prije', govori ova Osječanka te se s dečkom potom odlučila vratiti u Hrvatsku.

'Htjeli smo natrag za Osijek, pa onda razmisliti o dvije opcije - otići raditi sezonu kod nas na more ili se preseliti u Zagreb. No kako imamo dva psa, odustali smo od prve jer ih nismo imali kome ostaviti, pa smo se svi preselili u Zagreb', opisuje ona.

U Zagrebu su sada već pet godina. Priznaje kako se iz Njemačke i Irske u Hrvatsku vratilo i oko desetak njezinih prijatelja.

'Prva godina je teška kamo god da odeš. Nije lako. Nikoga ne poznaješ, nova sredina, novi ljudi', iskrena je Vego, a u osječkoj Trgovačkoj školi školovala se za komercijalisticu.

U struci nije radila ni dana, ali je 11 godina provela u osiguravajućim kućama. S pozicije osiguravatelja otišla je u Njemačku, a to joj je bio i prvi posao kada su stigli u Zagreb. Nakon prve godine zagrebačkog života stigla im je ponuda. Nisu je propustili pa su preuzeli restoran u Tkalčićevoj ulici u Zagrebu. Imali su šest radnika.

'Bilo nas je dosta. No druge godine bilo je sve manje radnika. Uskakali smo, radili po cijele dane. Dečki su nam zadnje godine svaki dan odlazili kući s 'bakšom' između 500 i 600 kuna. Do radnika se sve teže dolazilo, a potražnja po cijelom gradu bila je sve veća. Na kraju smo prošlog rujna odlučili zatvoriti restoran i u studenom smo upisali školu za šišanje pasa', govori dalje, napominjući kako su radili sve po pravilima te da nikome i ništa nisu ostali dužni jer se vode motom 'čist račun – duga ljubav'.

'Lijepo smo zarađivali, ali smo dosta davali za najam, radnike, doprinose, namirnice, svježe voće, povrće, sve što ti treba', nastavlja ona.

U novu poslovnu avanturu odlučili su se zakoračiti jer su cijelo vrijeme okruženi psima. Tako su u siječnju završili sa školovanjem te krenuli u potragu za državnim ili gradskim lokalom kako bi otvorili salon za uređivanje pasa. Svakodnevno su obilazili poslovne prostore i gradske urede, ali cijene najma, ističe, odletjele su u nebo.

'I onda sam jedan dan na internetu ugledala oglas u kojem je stajalo da se u Branimirovoj izdaje lokal od 30 kvadrata za 2000 kuna. To je bio i dio grada u kojem smo ga tražili jer smo željeli dio u kojem ima dovoljno parkova te u kojem se ljudi šeću s ljubimcima. Salon smo otvorili prije nepunih mjesec dana, nazvali ga prema svojem ljubimcu Frenkiju i zadovoljni smo time kako ide', kaže za tportal Lana Vego.

Prvi klijenti već su joj stigli. Prostor su uređivali ona i dečko, koji i dalje radi kao pizza majstor, a nakon toga dolazi joj pomoći u salon. A kući u Osijek, iskreno će za kraj, rijetko stigne od posla.