'To je projekt osuđen na uspjeh', odgovarali su na samom početku Paulikovi komentarima koji su ih odvraćali od takvog poduzetničkog pothvata govoreći kako su dotadašnji slični pokušaji propali, a vlasnici objekata vrlo brzo stavljali ključ u bravu.

'Prošlo je pet godina i bile su jako dugačke. No možemo reći kako smo uspjeli. Usput smo naučili da trebamo cijeniti i vlastiti trud i rad, da ne možemo imati i prodavati sve po deset kuna, kako sam na početku mislila', otkriva u razgovoru za tportal Dunja Paulik, magistrica hrvatskog jezika i književnosti koja je samo godinu dana provela u školskim klupama na stručnom osposobljavanju, a onda se posvetila svojoj drugoj ljubavi – kuhanju. Zaokret se dogodio nakon niza odbijenica koje su joj pristizale poslije prijava na natječaje za posao. I onda je odlučila. Od ideje do realizacije, govori, prošlo je oko osam mjeseci.

I nije požalila, priznaje nam. U školu se ne bi vratila iako je za predavanje i nastavu vežu lijepa iskustva.

'Kuhat ću u loncima, a miris će se širiti i privlačiti ljude'

'Vjerovala sam u ovo od samoga starta, da ću kuhati u nekim loncima, miris će se širiti, a ljudi upravo zbog toga početi dolaziti. Tako je otprilike i bilo. Za nas nitko nije znao. Ali smo se trudili. Nismo vjerovali da će cijela priča naići na toliki odjek. Šokirali smo se, ali ugodno. Počeli su nam dolaziti vegani i vegetarijanci, a s njima i prijatelji koji to nisu kako bi probali. Ljudi se boje, imaju predrasude kada kažeš vegansko, ali je to sve što postoji na ovom svijetu osim mesa, meda, mlijeka, sira, proizvoda životinjskog porijekla', objašnjava vam ova vlasnica restorana Vege – Lege u Osijeku.

Pravi bum među gostima, kroz smijeh će Dunja Paulik, događa se upravo u vrijeme korizme.

'Govorimo im tada: ako želite najukusniji nemrs, znate gdje ćete doći, a nećete biti gladni, već sretni i siti', dodaje ova Osječanka koja je završila i Glazbenu školu Franje Kuhača, posjeduje svjedodžbe za talijanski, njemački, engleski i poljski jezik, a govori i španjolski.

S diplomom u ruci i bez posla, govori, koliko god ljudima bilo teško, takve ih situacije prisile da izvuku maksimum iz sebe.

'Ono što posjeduju moći će izvući kada budu razmišljali o tome što u životu žele ili mogu raditi, a da je to ok', kratko sažima Paulik, dodajući da do sada nije koristila nikakve poticaje Zavoda za zapošljavanje ili neke druge. Trenutno ima petero zaposlenih. Među njima je i njezina kolegica iz studentskih klupa, također magistrica hrvatskog jezika i književnosti.

'Voljela bih imati deset zaposlenika, raditi subotom, navečer, imati još jednog dostavljača, ali sve to treba platiti. Trenutno smo u iznajmljenom prostoru koji smo sami uređivali u više navrata uz kredite. Kad prođe mjesec, plate se režije, isplate svi dobavljači, porez, najamnina, skupi se za plaće - i to je to. Nema prostora za dodatne troškove', opisuje ova veganka od malih nogu prednosti i nedostatke privatnog biznisa. Na upit planira li se širiti, kroz gromoglasan smijeh odgovara:

'Širim se ja već godinama - od dobre hrane.'

'Ne ide to baš tako'

U nastavku kaže kako joj se javljaju ljudi iz Rijeke, Zagreba, Varaždina, Splita te ih zovu da dođu.

'Bilo bi to divno, ali ne ide to baš tako. U listopadu smo tek otvorili novouređeni prostor. Ljudi misle da smo to napravili zarađenim novcem prethodnih godina, a mi smo ponovno dizali kredite i uređivali kako bismo napokon možda zaradili. No umjesto toga javno nudimo onima koji imaju sredstva, a voljni su raditi, neka otvore franšizu. Osobno sam im spremna poučiti radnike, prodati recepte, uvesti artikle u fiskalnu blagajnu, dodati ih kao partnere. Ako je nama uspjelo u Osijeku, uspjet će bilo gdje, a posebice ondje gdje stalno ima turista', otvoreno će.

Iako mnogi vege restoran u Osijeku smatraju izvrsnim marketinškim trikom koji je upalio, Dunja Paulik odgovara kako to i nije baš toliko naivna priča.

'Odmalena sam odbijala jesti meso. Ne kažem da ga u životu nisam jela, jesam. Bakice su me preklinjale da pojedem smežuranu pileću nogicu iz juhe, kad je klanje na selu - ne daj bože da ne uzmeš zalogaj svježih džigerica s češnjakom, a s karmina ne mo'š kući dok nisi liznuo malo janjetine. Mijenjala bih 20 kilograma janjetine za pet kila svježe salate. Srećom, tvrdoglava sam i uspjela sam se izboriti s 'normama' današnjeg društva. Meni je 'moje' normalno, a tuđe ne osuđujem', opisuje sebe ova Osječanka koja je htjela raditi nešto, kako kaže, što ima smisla, a da je s dušom i protkano onim u što vjeruje.

Sve što nudi, svaki recept, 'rodili' su se usred noći ili dok je bila gladna, jelo joj se nešto slatko ili je u hladnjaku imala tek dvije ili tri namirnice od kojih je trebalo osmisliti nešto ukusno. Dobar dio namirnica stiže s okolnih obiteljsko-poljoprivrednih gospodarstava.

'Povrće, sjemenke, brašno i krušne mrvice nabavljam s domaćih OPG-ova, a najviše povrća godišnje kupimo s OPG-a Paulik, koji u cijelosti vodi moja mama, moj uzor. Za nju pouzdano znam da ne koristi pesticide, uvijek pazi na odmor zemlje, na slaganje biljaka jedne uz druge, a ako ih šprica, radi to koprivom. Smjese za pljeskavice, ćevape, falafel pravim sama po vlastitom receptu. Ne kupujemo ih gotove. Kobasicu od seitana i povrća, primjerice, nabavljamo iz Slovenije, iz tvrtke K naravi, a oni namirnice za te kobasice s jednog imanja u Njemačkoj, u kojoj se provodi miroljubiva zemljoradnja, bez pesticida, stajnjaka i teških strojeva', objašnjava porijeklo hrane na svojem meniju koji je složila i prilagodila slavonsko-baranjskom podneblju.

A na njemu ima čak i čobanca. Objašnjava kako je riječ o veganskom čobancu koji radi od seitana i četiri vrste gljiva.

'Bude začinjen, ljući, baš onako kako vole naši ljudi. Pa kada prolaze pokraj nas, većina ih misli kako je u pitanju pravi čobanac, onda uđu i probaju. I u tome je poanta', sažima ova profesorica hrvatskog i književnosti koja je oduvijek voljela raditi s hranom te uživati u različitim okusima i začinima.

Još od malih nogu, priznaje nam za kraj, pratila je sve kuharske emisije, od 'Krušaka i jabuka' do svih svjetskih verzija 'Masterchefa', kao i kuhare od Gordona Ramsayja, preko Anthonyja Bourdaina i Pierrea Whitea, do domaćih Mate Jankovića, Ivana Pažanina i Andreja Barbierija.

Iz Vege-Lege podijelili su recept za čoko-bombe; veganski, sirovi desert:

1 kg oraha

1 kg sirovog kikirikija

1/2 kg lješnjaka

1/2 kg grožđica

1/2 kg suhih brusnica

200 g sirovog kakaa u prahu

aroma ruma po želji

1/2 kg tamne veganske čokolade za kuhanje

Orahe, kikiriki i lješnjake samljeti u sjeckalici ili blenderu. Pola količine grožđica i brusnica također usitniti (bez dodatka vode). Sve sastojke sjediniti u posudi, dobro umijesiti (bez dodatka vode) - orašasti plodovi puste svoja prirodna ulja pa smjesa bude kompakta bez bilo kakvih dodataka. 

Oblikovati kuglice te ih stavljati u ukrasne košarice za muffine ili kolačiće.

Čokoladu otopiti na pari uz dodatak jedne žlice jestivog biljnog ulja za sjaj i lagano žlicom prelijevati kuglice.

Ukrasiti po želji i čuvati u hladnjaku.

Desert je sirov, bezglutenski, veganski, iznimno zdrav i hranjiv, a Dunja Paulik poručuje kako izvrsno ide uz jutarnju kavicu a dobije se i bombastična količina energije koja vas drži sitim do ručka.