'Sve je počelo slučajno, kada sam prijateljima počela praviti poklone za Božić, pa se to nastavilo i protegnulo do Uskrsa, a sada preraslo u poslić. Svatko voli dobiti čokoladu - s njom nikada ne možeš pogriješiti', počinje svoju poduzetničku priču za tportal Osječanka Margareta Vučak.

Uoči adventa stiglo joj je 'crno na bijelo' to da je vlasnica Veselog vagona, obrta u kojem nastaju bijele, crne, tamne, gorke, slatke, punjene čokolade i praline. Ova profesorica povijesti i njemačkog jezika nakon odrađenog posla u osječkoj Poljoprivredno-veterinarskoj školi oblači pregaču i ulazi u svoju malu radionicu – čokoladarnicu.

'Veseli vagon je onaj dio vlaka, zapravo vagon ili kupe u kojem se poslužuju jelo i piće, ukratko bife. Tamo je uvijek živo, veselo, u njemu se jede i pije. Znala sam da počinjem s nečim jako malim, a htjela sam da bude simpatično i prihvatljivo ljudima', objašnjava zašto se odlučila upravo za ovo ime.

Slatki zanat

Slatki zanat nije naučila ni od koga. Odrasla je u Švicarskoj, mnogi će reći, uz Belgiju, domovinu čokolade. Obožavateljica je slatkoga, a tamna čokolada s visokim postotkom kakaa u kombinaciji s čilijem i drugim dodacima najomiljenija joj je slastica.

'Uvijek sam se pitala zašto je čokolada rezervirana samo za neke posebne zemlje. Počela sam to malo istraživati. Uvidjela sam kako je dostupna baš svakome, odnosno sirovine poput sirovog kakaovca u malim količinama, posebice sada, kada su granice otvorene', govori nam Margareta Vučak, a svoju malu tvornicu slatkoga smjestila je u dvorište kuće.

U njoj provodi svaki dan po nekoliko sati, a izlazi uvijek s nečim novim. Glavni kušač joj je obitelj, suprug i djeca.

'Djeca nisu pretjerano objektivna jer doslovno što god da stavim, sve će pojesti i sve im je fino, ali suprug je dobar kritičar. On bez milosti govori i kritizira što mu valja, a što ne. Iznenadila sam se kako sam puno manje osjetljiva na kritike nego prije. Ljudi mi prilaze, kušaju i govore - 'ovo je baš super' ili 'ovo mi baš i nije sjelo'. Poslije toga se trudiš napraviti nešto još bolje. Na kraju shvatiš da je svaka kritika zlata vrijedna', dodaje ova osječka čokoladijerka.

Primijetila je već kako će muškarci prije posegnuti za tamnijom i gorčom čokoladom, dok je ženama draga i bijela. Sugrađani su joj ozbiljni kritičari, priznaje. Niti jedan puta do sada pred njih nije stigla s istim asortimanom.

'To mi je zapravo problem. Jer ljudi dolaze, kupe i onda dođu idući put i traže isto što su zadnji put probali, pa kažem da toga više nemam. Ono s čime pred njih izlazim, rekla bih, kombinacija je mojih navika, ukusa, ali i njihove želje', objašnjava svoj recept ova Osječanka.

Nakon nastave u školi oblači pregaču

Markova, Sandrina ili lipaška nazivi su koje dodjeljuje pralinama. Pamti ih po ljudima koji ih najviše vole i podsjećaju je na određene osobe. Recepte za svaku od njih posebno zapisuje, a vikende je rezervirala za tržnicu. Ondje se Margaretu Vučak može pronaći svakog petka i subote.

'Od ponedjeljka do srijede sam u školi, zauzeta nastavničkim poslom i obvezama', dodaje ova profesorica, napominjući kako do sada učenici nisu znali da proizvodi čokoladu, ali pretpostavlja da će se neke stvari promijeniti.

Na upit je li stroga kroz smijeh kratko odgovara: 'To treba pitati učenike', ali u nastavku objašnjava:

'Mislim da sam u neku ruku malo stroža, ali po pitanju ponašanja. No djeca, barem ona u Poljoprivredno-veterinarskoj školi u Osijeku, većinom su dobra i draga. Razrednica sam i imam razred s 11 učenika. Važno mi je da iz moga razreda i s moga sata učenici odu i s nekom životnom poukom', kaže.

Učionicu u drugom dijelu tjedna zamjenjuje radionicom.

'U njoj ima posla svaki dan jer je kod mene sve ručni rad, a rukama i vremenom kompenziram rad strojeva. U prosincu sam u prosjeku išla spavati između dva i četiri sata ujutro jer sam morala napraviti dovoljne količine čokolade i upakirati ju. Želim da sve to izgleda lijepo. Možda sam si tako i otežala, ali ne prepuštam nikome ništa. Ovo je doslovno moja stvar, mali projekt i nitko to ne može napraviti onako kako sam zamislila. A bome ni prodati - jer neće znati ispričati priču, reći kako je pralina nastala i od čega je', govori za tportal ova osječka čokoladijerka koja smatra kako u gradu na Dravi ima puno talentiranih ljudi jer je iz razgovara sa svojim prijateljima i poznanicima iskoristila, napominje, svaku informaciju, što joj je od neprocjenjive vrijednosti.

'Nevjerojatno je i to što svi žele pomoći kada ljudi vide da ti je nešto krenulo. Drago mi je zbog toga', priznaje.

Planovi

Otkriva nam skromno planove za dalje. Kaže da bi, za početak, voljela opstati nekoliko godina, na tržnici ili negdje dalje, ali u svakom slučaju u obliku čokoladarnice.

'Zasad je tržnica odlično mjesto iako nema puno veze s čokoladom. Shvatila sam da je to druga gradska špica na koju svi dođu, pa tako i mjesto na kojem se najbolje mogu upoznati s onim što radim', poručuje nam ova čokoladijerka, a film 'Čokolada', priznaje nam kroz smijeh, zna napamet.

'Svaka se žena može usporediti i pronaći u tom filmu te povezati s reakcijama ljudi koji nešto vole dok se drugi to ne usude. Simpatično je to', kaže nam za kraj.