'Javnost iz teksta Ministarstva saznaje krucijalnu informaciju, koju dosad nije znala: da su o izmjeni Zakona 'od siječnja 2013. godine održavani sastanci sa svim zainteresiranim stranama', te da je 'održano i više sastanaka na kojima je Ministarstvo pokušalo posredovati u izvansudskom rješenju spora ... vezanom uz kredite u švicarcima'. U demokratskom društvu za sastanke bi se znalo već u trenutku njihova održavanja s obzirom na enormno značenje cijelog slučaja za gospodarstvo, društvo, pravnu državu i demokratski poredak. Sastanci bi bili najavljivani, a nakon njih bi bilo objavljeno što strane u pregovorima nude. Da su poštovani demokratski običaji javnost i svi građani saznali bi da su banke u svibnju predlagale sporazum prema kojem bi rata kredita u švicarcima već od 1. lipnja bila snižena 20 posto. Saznali bismo argumente za tu ponudu i traži li netko, tko je ponudu odbio, kruha preko pogače. Svi bi građani, a ne samo od Ministarstva izabrana skupina, mogli procijeniti je li ponuda fer. Umjesto da nam Ministarstvo, kao samoproglašeni tumač, tvrdi da 'banke nisu pokazale interes za rješavanje ovog pitanja'. Ponudu banaka mogli bi procijeniti i drugi dužnici u švicarcima, kao i ostali dužnici, u eurima i kunama. Oni su izabrali manji rizik tečaja i zato godinama plaćali veće rate. A sad Ministarstvo donosi Zakon prema kojem će oni i dalje plaćati više. Ovo je prvi element koji relativizira tvrdnju Ministarstva da 'brine za građane'.

Drugi primjer drastičnog nesporazuma s načinom na koji funkcionira demokratski sustav je tvrdnja da se 'Zakonom rješava... pitanje nepoštovanja Zakona o obaveznim odnosima'. Zaista ne znam kako objasniti koliko je duboko ovo nerazumijevanje funkcioniranja pravne države. (Što – na žalost – za Ministarstvo financija nije neobično.) Je li poštovan Zakon o obaveznim odnosima utvrđuje sud, a ne Ministarstvo financija, pa ni Sabor.

Pređimo na drugi dio, nesporazum Ministarstva s načinom funkcioniranja financijskog sustava. Ministarstvo tvrdi da Primjenom Zakona o potrošačkom kreditiranju 'banke neće pretrpjeti gubitke' nego da se radi o 'umanjenoj budućoj zaradi', da se 'umanjena planirana buduća zarada ne može smatrati gubitkom'. Zabrinut sam tko vodi hrvatske financije. Zamislite, sklopite ugovor s ministrom Linićem, posudite mu određenu svotu novca a on ne vrati nego vam objasni da to nije gubitak, nego 'umanjena planirana buduća zarada'. 'Objašnjenje' je sasvim slično čuvenoj tvrdnji da 'novac nije imovina'. U verziji Ministarstva 'kredit nije imovina'.

Idemo na Libor. Ministarstvo tvrdi: 'Vrijednost Libora (referentne kamatne stope) koju su banke koristile kao polaznu osnovu za utvrđivanje kamatne stope za kredite u švicarcima...' Nisu! Za tu tvrdnju Ministarstva nema nikakve potvrde ni uporišta. S druge strane postoje protudokazi, da banke nisu koristile Libor kao polaznu osnovu za kamatu. Hrvatska je narodna banka tome posvetila dugi paragraf u svojem osvrtu na Zakon, s grafičkim prikazom kretanja Libora i kamatnih stopa iz kojeg je očigledno da to što govori Ministarstvo naprosto nije točno. Onaj tko gleda tablicu koju je uz tekst objavilo Ministarstvo također se može u to uvjeriti: u prvom stupcu su kamate, razmjerno stabilne, a u drugom drastični rast Libora koji banke nisu pretočile u rast kamata. Dodatno, inzistiranje u Zakonu samo na Liboru a ispuštanje CDS-a (rizika zemlje) i regulatornog troška, pravnik HUB-a gdin Igor Tepšić usporedio je s prodajom već uvezenih automobila, u čiju je cijenu prodavaču zabranjeno kalkulirati neplaćenu carinu i porez. To je ta nepopustljivost banaka o kojoj govori Ministarstvo. To nije gubitak nego umanjena planirana zarada, kaže Ministarstvo. Pri tome sljepilo za rizik zemlje odražava sljepilo za rezultate politike koju Ministarstvo provodi. Koliki su troškovi kamata po toj osnovi ostavit ćemo za drugi put.

Čuvenoj cifri o 'dodatnom profitu banaka od 2,9 milijardi kuna' ne bi imalo smisla posvećivati posebnu pažnju da ona ne otkriva puno više od nesnalaženja u financijskoj matematici. Ministarstvo je, piše, od onoga što su banke naplatile oduzelo ono što bi naplatile 'da nije bilo povećanja kamata i povećanja tečaja'. Ali, povećanja tečaja je bilo. Tečaj i valutna klauzula su suština i temelj hrvatskog financijskog sustava. Prema njima građani štede, mjere vrijednost (kvadrata stana) itd.

Ovaj citat, kao i prethodni 'o gubicima i umanjenoj zaradi' otkriva, međutim, i bez grafologa, da ista ruka piše priopćenja Udruge Franak i tekst Ministarstva financija. O tome sam nešto bio naslutio u kolumni u Večernjem prije mjesec dana, no sad je stvar očita. Tvrdnju o 2,9 mlrd kuna a bez ovog, uostalom besmislenog, izračuna, prvo su objavili predstavnici Udruge. Prije tjedan dana u emisiji Hrvatska uživo predstavnik Udruge Franak objavio je izračune članova Udruge koji su, zanimljivo, komplementarni s jučer objavljenim izračunima Ministarstva. Zašto je Ministarstvo informiralo samo Udrugu, a ne i javnost? Hrvatska narodna banka ima drukčije izračune. S kime Ministarstvo surađuje?', piše Željko Ivanković.

Cijeli komentar pročitajte OVDJE