Svakog dana ljudi ostaju bez posla, mijenjaju zaposlenje ponukani boljim poslovnim ponudama, mladi završavaju fakultete i ulaze u svijet radno sposobnog stanovništva, što svjedoči koliko je tržište rada dinamično područje ekonomije. U Hrvatskoj, ako je suditi prema svim dostupnim podacima, posljednjih se mjeseci bilježi fluidnost kao nikada do sada, a jednako tako, bilježe se i rekordno niske stope nezaposlenosti.

Nedavno je u fokus javnosti stiglo istraživanje Katedre za psihologiju rada Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu prema kojemu gotovo svaki drugi Hrvat razmišlja o promjeni posla u godini dana. U posljednje tri godine gotovo je polovina radnika dala otkaz, dok je svaki drugi Hrvat danas kronično nezadovoljan poslom i planira otići sa sadašnje pozicije kroz godinu dana. Tržište rada postaje dinamično i sklono mijenjaju iako se unazad mnogo godina činilo kako smo, kao narod, neskloni promjenama. S druge pak strane, prema posljednjim podacima HZZ-a, nezaposlenih je osoba u Hrvatskoj nikad manje. Prema podacima za travanj 2023., broj registriranih zaposlenih osoba smanjio se za 11, 4 posto i samo je pitanje dana ili tjedna kada će se brojke spustiti ispod rekordnih stotinu tisuća kakve su zabilježene prije gotovo četiri desetljeća.

Jesu li tome pridonijele i brojne migracije mladih koji budućnost planiraju ili već grade u inozemstvu, čemu u prilog ide i posljednjih popis stanovništva prema kojemu nas je gotovo milijun manje? A masovno zapošljavanje umirovljenika? Stranih radnika? Svakodnevno čitamo kao zaposlenici muku muče s pronalaskom radnika, a s druge pak strane – radnici izražavaju nezadovoljstvo trenutnim zaposlenjem. Asocijacije koje vežemo uz tržište rada obično su obojene negativnim emocijama i često spomenute u kontekstu crnih statistika pa ponekad stječemo i pogrešan dojam kako u Hrvatskoj nema osoba koje su zadovoljne uvjetima, plaćom, ravnotežom poslovnog i privatnog i koje se u konačnici, nakon završenog osmosatnog radnog vremena, svojim domovima vraćaju sretne, ispunjene i motivirane za sve poslovne izazove. Upravo takvi su dvoje naših sugovornika – tek naizgled različiti, ali mladi i ambiciozni ljudi koji svoje zadovoljstvo poslom ne kriju, a zauzvrat njihov trud i zalaganje ne ostaju nezamijećeni.

Mogu li i 18-godišnjaci napredovati na prvom radnom mjestu?

Iza Nikole Donoša, danas 30-godišnjaka iz naselja Palovec kod Međimurja, više je od 13 godina rada u jednom od najvećih hrvatskih poduzeća i drugog najvećeg opskrbljivača naftnim derivatima. Tek zagazivši u punoljetnost, kao većina vršnjaka nije imao jasnu viziju gdje se želi zaposliti i tek pukim slučajem otišao je na razgovor za posao prodavača na benzinskoj postaji u PM Sveti Križ, inače frekventno odredište poljoprivrednika, turista i vozača.

„Kroz godine uz dobru ekipu na poslu sam učio i napredovao. Na radnom mjestu prodavača, kruna mog rada je prvo mjesto na natjecanju 'Najprodavač Petrola' koje je obuhvaćalo poznavanja uputa i tehničkih stvari oko poslovanja benzinske postaje, ocjenjivanje usluge prema kupcima, odnosno mistery shopping te nastup pred komisijom koji se ocjenjuje prema precizno zacrtanim parametrima. Nedugo nakon ove slatke pobjede, postao sam zamjenik poslovođe. U međuvremenu, tvrtka je tražila osobu za poziciju internog trenera. Prepoznao sam ovu priliku, a tvrtka je prepoznala mene kao osobu koja zna raditi svoj posao te stečeno znanje i iskustvo prenositi na druge. Tako me profesionalni put odveo u održavanja edukacija za novozaposlene i uvođenje novih zaposlenika u poslovanje i danas uspješno odrađujem i ovaj dio posla“, ispričao nam je tek dio svog profesionalnog puta Nikola.

Njegovu je kolegicu Katarinu Jeremić, sada 33-godišnjakinju, potraga za poslom iz rodne Slavonije dovela u Poreč prije devet godina gdje je radila kao sezonski radnik i dugi period tragala za stalnim zaposlenjem. Nakon bezuspješnih pokušaja, već je pomišljala na povratak u Slavoniju, no slučajnošću ili sudbinom, potraga ju je odvela na benzinsku postaju.

Od sezonke do poslovođe u godinu dana

„U obližnjem porečkom kafiću upitala konobaricu zna li za neku tvrtku u kojoj traže radnike. Ona me usmjerila na benzinsku postaju Poreč Obilaznica sjever. Pomalo uplašeno, uputila sam se na odredište i tadašnju poslovođu upitala traže li zaista radnike i mogu li podnijeti prijavu. Rekla je da baš danas obavlja razgovore za posao te da slobodno ostanem. Razgovor je ugodno protekao, iako je u ono vrijeme posao na benzinskoj postaji bilo teško dobiti stoga nisam polagala prevelike nade u pozitivan ishod. Međutim, nakon nekoliko dana dobila sam povratnu informaciju kako sam dobila posao i tada sam samo razmišljala – pa ja ću imati posao kroz cijelu godinu. Vrlo ubrzo, nakon samo godinu dana rada provedenog na postaji, ali svakodnevnog zalaganja, posvećivanja poslu i usvajanja novih znanja i vještina, moju želju za napredovanjem, pozitivnu energiju i lijepo ponašanje prema kupcima, prepoznala je tadašnja šefica Danijela Šević i ponudila mi posao poslovođe benzinske postaje kojeg sam objeručke prihvatila, iako s dozom nesigurnosti u vlastite sposobnost“, sa smiješkom se prisjeća Katarina koja već šest godina radi za istog poslodavca i već petu godinu obnaša titulu poslovođe benzinske postaje.

Benzinska postaja – muški posao, meta razbojnika i nervoznih kupaca?

Kako obično biva, put do napredovanja bio je popločan i Nikoli i Katarini ponekim preprekama, nervoznim kupcima, pa čak i nekim neželjenim situacijama. Nikola se na početku svoga rada susreo i s razbojništvom benzinske postaje u noćnoj smjeni, bez značajnijih financijskih gubitaka za poslodavca i bez trauma po njegovo zdravlje. Katarina se pak više borila s istarskim dijalektom, ali i predrasudama koje su i danas ukorijenjene u svijesti ljudi poput one da je benzinska postaja „muški posao“. Nerijetko se tako ti isti kupci iznenade saznavši da na PM Poreč, Obilaznica sjever većinom rade upravo žene koje pritom provjeravaju tlak u gumama koje nerijetko i pumpaju, zovu vučnu službu, pomažu u orijentaciji brojnim turistima i svjedoče pregrštu zanimljivih situacija.

„Kako sam na prethodnoj postaji proveo desetljeća rada, znao sam većinu svojih stalnih kupaca. Neki od njih postali su mi prijatelji, pomagao sam mnogima u nevolji jer bih i sam volio dobiti takav tretman ako mi zatreba, posebice ako se nađem u ulozi turista u stranoj zemlji. Njima rado pokažem put, odgovorim na njihova pitanja, promijenim žarulju ili brisač...Dobar odnos s kupcima, ljubazna i susretljiva komunikacija, pomaganje drugima, sve me to iznimno veseli i osim punjenja polica, vođenja administracije koju kao poslovođa moram obavljati, komunikacija s kupcima je najdraža strana moga posla“, priča nam Nikola.

Da je rad na benzinskoj postaji posao u kojemu nerijetko osoba treba biti i psihijatar, prijatelj, kolega, ali i mentor i učitelj na kojemu je velika odgovornost budući da vodi tim od desetero ljudi, svjedoči Katarina. „Svaki je dan dinamičan, nerijetko ispunjen smijehom, pozitivnom energijom, ali i nezgodnim situacijama kupaca koje s vremenom postaju zanimljive anegdote. Dogodi se tako da često kupci kažu krivo mjesto točenja jer ne zapamte broj, nerijetko natoče krivo gorivo, zapričaju se s kolegom ili poznanikom pa ne shvate da gorivo curi na sve strane, ponekad i zaborave koji je njihov automobil, a ponekad i broj automehaničara moramo imati pri ruci. Vrijeme na poslu zaista proleti, budući da imam odličan tim ljudi i kolega, ugodnu radnu atmosferu i poslodavce koji prepoznaju i vide svaki trud i zalaganje“, dodaje Katarina.

Ključ uspjeha – sretan i zadovoljan radnik

Unatoč tome što situacija ne štedi tržište rada, oboje sugovornika ističu kako na trenutnim pozicijama poslovođa benzinskih postaja, osjećaju stabilnost, financijsku i drugu potporu poslodavca te pritom imaju ugodno radno okruženje, kao i željenu ravnotežu između privatne i poslovne sfere života.

„Trećinu svog vremena provodim s ljudima na poslom, zato ih iznimno cijenim i smatram da je to ključ za dobar rad. S druge pak strane, cijenim to što tvrtka stoji na čvrstim temeljima, ima odlično organizirano poslovanje i poslovni bonton te prepoznaje kvalitetne i proaktivne ljude kojima daje priliku za napredak i usavršavanje“, govori Nikola čije mišljenje dijeli i njegova kolegica. Katarina nam pak napominje kako je važno biti timski igrač, imati volju za učenjem, ali s druge strane treba stajati i poslodavac koji će znati i htjeti prepoznati kvalitete svoga zaposlenika. Jer ne kaže se uzaludno da je ključ uspjeha – sretan i zadovoljan radnik.

Katarina i Nikola, iako dolaze iz različitih krajeva, svoje su zadovoljstvo i poslovne uspjehe, ostvarili u Hrvatskoj te ne pomišljaju na odlazak u inozemstvo i okušavanje poslovne sreće. Dokaz su da se motiviranost, predanost poslu, organiziranost i dalje cijene, uočavaju, a sukladno tome i nagrađuju.