U centralnoj španjolskoj provinciji Cuenca nalaze se posjed i vinograd Hilarija Garcíje, čija se vina posljednjih godina prodaju i za više od 25 tisuća eura po butelji. Uz legendarna vina i prestiž francuske vinske industrije, kao i odgovarajuće cijene koje dolaze uz njih, nije odmah jasno što bi jedan španjolski vinogradar mogao novoga dati vinskom svijetu, a što bi opravdalo to da se jedna boca vina prodaje po cijeni novoga, i to ne najjeftinijeg, automobila.

Prema priči koju je objavio BBC, španjolski vinogradar i financijski konzultant Hilario García prije gotovo dvadeset godina dobio je neugodnu dijagnozu spinalne stenoze, zbog koje su mu liječnici rekli da više nikada neće moći hodati. García tvrdi da ga je izliječila alternativna medicinska terapija poznata kao 'ozonska terapija', za koju se tvrdi da povisuje razinu kisika u tijelu i pojačava imunološki sustav. Nakon što se oporavio García je odlučio eksperimentirati ozonom i u svom vinogradu te je 2007. izradio aparat kojim obogaćuje vodu ozonom te tu vodu nakon toga koristi za zalijevanje vinograda.

Rezultati su, tvrdi García, čije riječi prenosi BBC, bili dramatični poput njegova oporavka. On vjeruje da zbog visoke razine kisika u vodi biljke rastu brže i grožđe je bolje kvalitete. García misli da voda zasićena kisikom pomaže biljkama da iz tla crpe više hranjivih tvari, kao i da ozon pomaže u obrani od nekih tipova štetnih bakterija, virusa i gljivica, zbog čega loza raste zdravija.

Prva berba uslijedila je 2009. godine, a vino pod imenom AurumRed Gold na tržište je pustio tri godine kasnije, i to, pravdajući to posebnim načinom uzgoja i proizvodnje, po cijeni od 4000 eura za bocu. Ubrzo je čuo da se butelje na kineskom tržištu preprodaju i po cijeni od 17 tisuća eura. U međuvremenu, Garcíjino je vino na međunarodnom tržištu dosezalo cijenu i od 25 tisuća eura. Uz ozonski uzgoj, posebnim vinima cijenu daje njihova rijetkost. Španjolski vinogradar proizvodi samo 300 boca godišnje, a na tržište stavlja tek polovicu te proizvodnje, dok ostatak čuva u podrumu.

Uz 'ozonsku terapiju loze', García prilikom proizvodnje vina prakticira neke druge tehnike za koje mnogi kažu da nemaju znanstveno uporište, no on vjeruje da se osobna energija može prenijeti i na lozu i na vino. Zbog toga u vinogradu i u podrumu radi sam. Ekskluzivnost njegova vina uključuje i dodatnu specifičnost. García tvrdi da njegovo vino daje drukčiji okus ovisno o tome na koju ga se stranu zavrti u čaši. Naizgled nevjerojatnu tvrdnju navodno su testirali i potvrdili poznati španjolski vinski i gastro kritičari, kao i novinar BBC-ja.

Nešto dalje, na jugozapadu Španjolske, može se naći idealna nadopuna najskupljem svjetskom vinu – najskuplja svjetska šunka. Guinnessova knjiga rekorda priznaje da najskuplja svjetska šunka, po cijeni od 4100 eura, dolazi iz kompanije Dehesa Maladúa. Njen osnivač Eduardo Donato počeo se baviti uzgojem svinja i proizvodnjom šunki sredinom devedesetih.

No za razliku od većine drugih proizvođača, koji poznatu i inače visokocijenjenu španjolsku šunku (jámon ibérico) proizvode od pasmine crne iberijske svinje, Donato je svoje šunke počeo proizvoditi od nešto rjeđe, 'točkaste' podvrste iste pasmine. Kako bi se dobila najviša kvaliteta šunke, uzgoj svinja je strogo organski, bez antibiotika ili hormona, a prehrana im se znatnim dijelom bazira na slobodnoj paši u tamošnjim hrastovim šumama bogatim žirovima. Donato ima tek dvjestotinjak svinja, a one svoju idealnu težinu od oko 170 kilograma pred klanje dosežu nakon tri godine. Poslije toga dolazi čak sedam godina dug proces dozrijevanja šunke koja se na kraju prodaje za, ranije spomenutu, basnoslovnu cijenu.

Priča o rijetkim i vrlo skupim verzijama inače relativno svakodnevnih stvari nastavlja se u talijanskoj Toskani. Na pola sata vožnje od Firence nalazi se farma braće Pruneti, a oni i danas čuvaju dva stoljeća staru proizvodnju esencije perunike koja se koristi u izradi parfema. Lokalna sorta perunike, Iris florentina, daje gomoljasti korijen koji se drži u zemlji četiri godine prije nego što ga se iskopa i ručno obradi kako bi se dobila osnova, oris, iz koje se kasnije proizvode mirisi i parfemi. Za kilogram visokokvalitetnog orisa može se dobiti i 50 tisuća eura, a za kilogram esencijalnog ulja potrebno je i do pola tone korijena orisa.

Uživanje u ugodnim mirisima nije daleko od užitka u ispijanju šalice čaja, a najskuplja verzija tog napitka dolazi iz podnožja Himalaja. Na istoku Indije nalazi se područje Darjeeling, poznato po uzgoju biljke čaj od koje se priprema poznati smirujući napitak. S nekoliko desetaka imanja raspoređenih na nadmorskoj visini do 2200 metara na svjetsko tržište dolaze velike količine raznih vrsta čajeva, no kao i u drugim ovdje navedenim primjerima, ekskluzivnost posebne vrste dolazi iz posebnog načina uzgoja, berbe i obrade, različitih od onih uobičajenih.

Tridesetak kilometara južno od grada Darjeelinga nalazi se jedna od najstarijih svjetskih tvornica čaja. Iz njenih skladišta dolazi Silver Tips Imperial čaj (hrv. 'carski čaj srebrnih vršaka') koji se prije pet godina prodavao i za 1850 dolara po kilogramu, čime je dosegnuo titulu najskupljeg čaja ikad prodanog u Indiji. Klasična vrećica koju koristimo obično sadrži 1,5 do dva grama čaja, što znači da bi samo jedna šalica ovog čaja stajala više od dvadeset kuna, otprilike dvadeset puta više od prosječne cijene onih koji se mogu kupiti u trgovinama.

Visoka cijena posljedica je posebnog načina uzgoja i berbe. Spomenuti čaj dolazi samo s imanja Makaibari, na kojem se proizvodi proteklih 160 godina, a vlasnici tvrde da je to danas prvo svjetsko biodinamičko uzgajalište čaja. Umjesto da berbu diktiraju samo stanje tla i biljaka, na Makaibariju se ravnaju i po zvjezdanom kalendaru.

Tijekom sezone berbe, između ožujka i listopada, berači čekaju na prvi puni Mjesec između sredine ožujka i svibnja, kad je visoka plima na oceanima i kad se snizi razina vode u biljkama. Berači čaja na Makaibariju vjeruju da visok udio kisika u zraku i energija daju poseban, nježniji, okus lišću čaja. Berba počinje nakon zalaska sunca i moguća je samo četiri do pet puta godišnje.

Nakon zalaska sunca stotinjak berača sa svake biljke ubire samo dva lista i žure kako bi završili s berbom do ponoći jer se vjeruje da sunčane zrake mijenjaju aromu čaju te se ubrano lišće mora i preraditi do jutra. Za proizvodnju pedesetak kilograma Silver Tips Imperial čaja potrebno je oko 200 kilograma lišća, a to je otprilike količina koja se ubere tijekom svake berbe.

Kupci u Velikoj Britaniji, Japanu i Sjedinjenim Američkim Državama spremni su najviše platiti za prvu berbu u godini, a godište 2014. bilo je posebno traženo zbog tadašnjeg jedinstvenog položaja planeta. Najveći dio te ekskluzivne berbe danas kupuju elitni kupci i profesionalni trgovci. Uz imanje Makaibari, još nekoliko proizvođača u Darjeelingu proizvodi Silver Tips Imperial čaj, ali samo se na Makaibariju bere isključivo tijekom punog Mjeseca.

Spomenuti primjeri vrlo skupog čaja, šunke, vina i esencija parfema pokazuju da među potrošačima postoje i oni koji su spremni odvojiti znatne količine novca za određenu dozu mističnosti i ekskluzivnosti. Mistično ili ne, trud uložen u proizvodnju tih inače relativno uobičajenih i industrijskih proizvoda izgleda da se itekako isplati.