Između 85 i 95 posto materijala turbine, kao što su čelik, aluminij i bakar, može se lako reciklirati, ali lopatice su druga stvar. Izrađene od stakloplastike, prekrivene čvrstom epoksidnom smolom, dizajnirane su da izdrže godine u najtežim vremenskim uvjetima.

Tradicionalno rješenje je da se komadi rashodovanih lopatica koriste u cementnim pećima za proizvodnju cementa, iako to može biti energetski intenzivan proces. Također se odlažu na odlagalištima, ali ova opcija postaje sve manje izvediva u nizu europskih zemalja jer se zabranjuje ta praksa.

Inovativna rješenja, kao što je prenamjena lopatica u igrališta ili spremišta za bicikle, pokazala su se učinkovitima na lokalnoj razini, ali budući da neki stručnjaci predviđaju do 43 milijuna tona otpada od lopatica vjetroturbina do 2050., postoji hitna potreba za sustavom koji će ih zbrinjavati u većoj mjeri.

'Na kraju životnog vijeka lopatica, ako želimo izvući bilo kakvu vrijednost iz materijala, moramo na neki način odvojiti vlakna od smole', kaže Claire Barlow, inženjerka održivosti i materijala sa Sveučilišta Cambridge.

Obećavajući pristup koristi tehniku ​​koju je razvilo Sveučilište Strathclyde, a ona uključuje lomljenje lopatica u komadiće i njihovo ubacivanje u struju vrlo vrućeg zraka.

Proces odvaja staklena vlakna od smole, a ona se potom mogu prikupiti, obraditi i ponovno upotrijebiti, objašnjava Malcolm Forsyth, koji vodi projekt PRoGrESS, čiji je cilj komercijalizacija te tehnologije.

Projekt, koji je započeo 2022., radi na pilot postrojenju koje bi trebalo biti operativno u prvoj polovici ove godine - iako je naišlo na neke poteškoće.

'Glavni izazov za projektni tim bila je brza eskalacija materijalnih troškova dijelom zbog rata Rusije i Ukrajine, kao i globalne inflacije', rekao je Forsyth.

Slična rješenja testiraju se drugdje i koriste različite metodologije, ali imaju isti sveobuhvatan cilj razgradnje materijala koji se koriste u lopaticama vjetroturbina.

Danska tvrtka Vestas, najveći proizvođač vjetroturbina u Europi, prošle godine najavila je pristup koji koristi tekuću kemijsku otopinu za razgradnju lopatica na materijale, a oni se zatim potencijalno mogu upotrijebiti za izradu novih lopatica.

Velika prednost ovog pristupa, prema Vestasu, u tome je što koristi široko dostupne kemikalije, iako detalji nisu otkriveni. Proces ima dodatnu prednost jer ne zahtijeva visoke temperature, tj. veću potrošnju energije.

Ako tehnologije kao što su ove uspiju, 'onda ne samo da možemo riješiti problem novog otpada koji dolazi, nego se također možemo pozabaviti starim lopaticama na odlagalištima', ističe inženjerka Barlow.