Anders Åslund iz vašingtonskog Peterson Institutea, vodeći svjetski autoritet za postkomunističku tranziciju, autor 11 izvrsnih knjiga na tu temu, bivši švedski diplomat te bivši ekonomski savjetnik ruske i ukrajinske vlade, objavio je prošloga tjedna esej pod naslovom 'Pouke istočnoeuropske financijske krize 2008-10'.

U svome eseju Åslund pokušava odgovoriti na pitanja što se točno događalo u središnjoj i istočnoj Europi za vrijeme najveće financijske krize našeg doba te kako to da je kriza prevladana tako brzo. Åslund ne spominje Hrvatsku, no jasno je da se 18 pouka koje je identificirao odnose i na našu zemlju.

Puno prostora posvetio je temi tečajnih režima te odnosu fiksnog i plivajućeg tečaja u krizi, istaknuvši da su se obje opcije pokazale valjanima, ovisno o konkretnoj zemlji i njezinoj situaciji. Analizirao je rezultate suradnje EU-a i MMF-a, još jednom ponovio da su inozemni vlasnici banaka odigrali pozitivnu ulogu te da nije bilo većih slomova banaka.

Åslund posebno naglašava to da se najuspješnijom pokazala radikalna, brza i sveobuhvatna prilagodba krizi, da su građani radije prihvaćali snižavanje plaća nego povećavanje poreza te da se pokazalo da je 'interna devalvacija' moguća i održiva.

Populizam se nije pokazao popularnim u ozbiljnoj krizi, piše Åslund, dok su se rasprave vodećih svjetskih ekonomista pokazale besplodnima i promašenima (apostrofira Krugmana i njegovo zalaganje za devalvaciju u Latviji). Jedini ozbiljni neuspjeh prilagodbe krizi pojavio se u području mirovinskog osiguranja.

No Åslund je tom prilikom dodatno osvijetlio još jedan krucijalni problem istočnoeuropskih zemalja u krizi, a to je nelikvidnost, te za njegovo nerješavanje, bolje reći izazivanje, izravno prozvao Europsku centralnu banku. 'Mi u Hrvatskoj skloni smo za dramatičnu hrvatsku nelikvidnost optuživati Hrvatsku narodnu banku, pa je Åslundova analiza tim zanimljivija i važnija', piše ST Invest u svom tjednom pregledu.

'Američki FED odigrao je vrlo važnu ulogu nudeći swap zajmove (dolare za domaći novac i vrijednosnice) velikom broju zemalja u cijelom svijetu. Nasuprot njemu, ECB uopće nije odobravao swap zajmove (eure), osim nešto malo Švedskoj i Danskoj, i to dugo nakon što je kriza već minula', piše Åslund.

'Nove istočne članice EU-a ostavljene su bez pristupa likvidnosti, osim one koju su bile spremne osigurati njihove centralne banke i trgovinski partneri. ECB nije učinio ništa za stabiliziranje ekonomije zemalja kandidata za euro. A najviše su pretrpjele male eurizirane zemlje izvan eurozone...' Åslund ne spominje Hrvatsku, ali nema sumnje da se to odnosi i na nju.