Pismo Zorislava Lukića prenosimo u cijelosti:

U nedavnom ste se javnom istupu u listu Danas zauzeli za povlačenje hrvatske tužbe protiv Srbije za genocid. Svoje ste mišljenje pokušali potkrijepiti argumentima koji su netočni.

U prvom redu, genocid u Hrvatskoj Srbija je nedvojbeno počinila. Od 1991. do 1995. napravila je u Hrvatskoj većinu radnji koje međunarodni propisi određuju sastavnim elementima genocida; djela počinjena s namjerom da uništi, potpuno ili djelomično, jednu nacionalnu, etničku, rasnu ili religijsku grupu. Srbija je to učinila na potpuno određenom teritoriju, koji su ranije odredili za okupaciju i uništavanje druge skupine stanovništva. Na tome, hrvatskom i okupiranom, teritoriju ubijeni su ili odatle prognani građani koji su bili pripadnici svih nesrpskih nacionalnih skupina – hrvatske, mađarske, albanske i drugih.

Na tome, dakle, prostoru mogla je živjeti samo srpska nacionalna skupina. Nadalje, ubijeni su ili protjerani gotovo svi Hrvati, Mađari, Albanci i drugi. Dakle, nisu trebale nestati samo grupe već i zadnji pripadnik neke druge, nesrpske, etničke pripadnosti. Također, ubijeni su ili prognani gotovo svi katolici i muslimani, život je dopušten samo pravoslavcima. Možemo zaključiti samo jedno; Srbija je počinila niz djela s namjerom da uništi jednu nacionalnu, etničku i religijsku skupinu. I to u neprekinutom četverogodišnjem razdoblju, a ne u nekoliko nepromišljenih vojnih akcija. Što je to ako nije genocid?

Hoće li Međunarodni sud pravde u Haagu prihvatiti argumente hrvatske strane i donijeti presudu u našu korist, međutim, danas nitko ne može tvrditi s potpunom sigurnošću. No isto tako nitko ne može tvrditi ni suprotno. To ne mogu ni oni koji iznose primjer presude u tužbi BiH protiv Srbije kojom ona nije osuđena za genocid u BiH. Ali u toj presudi ipak stoji da je Srbija odgovorna za nesprečavanje genocida počinjena u Srebrenici. Znači Srbija je mogla spriječiti taj genocid, a nije. Sud je dakle u toj presudi potvrdio da je genocid nedvojbeno počinjen, ali nije našao dovoljno dokaza da Srbiju i osudi.

No taj slučaj nije gotov jer su nakon presude pronađeni dokumenti koji dokazuju da je vojska Republike Srbije imala izravan i stalan zapovjedni utjecaj na vojsku Srba u BiH. S tim u vezi, sve je više informacija o tome da BiH priprema obnovu tužbe. Ali nije li već i sama sudska potvrda o genocidu u Srebrenici epohalno važna? Pravda žrtvama srpske agresije na BiH zasada nije ispunjena u potpunosti, no, htjela to ona ili ne, Srbija će u budućnosti nositi teret države koja je mogla spriječiti a nije spriječila genocid. Time je ona postala pripadnikom skupine onih koji su počinili najstrašnije zločine u povijesti u koje pripadaju genocid u Armeniji i Ukrajini, Holokaust te genocid u Kampućiji i Ruandi. Svjetske enciklopedije u nastajanju to uostalom već i bilježe.

Zato, tko s hrvatske političke strane ima pravo spriječiti Sud da raspravi temeljito i o našoj tužbi i donese svoju odluku? Tko ima pravo Hrvatskoj onemogućiti iznošenje dokaza o počinjenju genocida? Tko ima pravo izjednačavati hrvatsku tužbu i srpsku protutužbu, kada je Hrvatska izgubila oko petnaest tisuća građana na svome teritoriju, a Srbija na svome nijednoga? Tko ima pravo na to kada smo rat završili s oko trideset pet tisuća osoba s invaliditetom? Tko ima pravo na to kada nam taje podatke o mjestu pokopa tisuću nestalih? Tko ima pravo na to kada su nam napravili ratnu štetu od četrdesetak milijardi eura, a mi njima u njihovoj državi nismo srušili nijedan krov? Tko ima pravo na to kada su mine nakon rata pobile stotine naših građana, kada je prije samo nekoliko dana poginuo i šezdeseti hrvatski pirotehničar, a s druge strane čizma hrvatskoga vojnika nije ni zagazila u Srbiju kako bi neku minu postavila? Tko u tim okolnostima ima pravo i obraz spominjati troškove sudskoga postupka?

Pa nije to pitanje nekakve privatne građanske parnice, to je pitanje od svjetskoga značenja, i nije samo zbog Hrvata i Hrvatske, nego i zbog budućnosti u kojoj će nove žrtve genocida na primjeru hrvatske tužbe (možda i uspješne) lakše dokazivati istinu o svojoj sudbini. A možda neki budući Staljin, Hitler, Pol Pot ili Milošević ipak razmisle o tome hoće li genocid počiniti ili ne. Zašto zanemariti i tu, idealističku, komponentu?

Povlačenje naše tužbe u interesu je jedino Srbije. Ona je uostalom svoju protutužbu podnijela tek nakon što se Međunarodni sud proglasio nadležnim za tužbu, deset godina od podnošenja naše tužbe, nakon mukotrpna argumentiranja naših pravnika. Srbija je činila sve da se Sud proglasi nenadležnim. Mnogi su nas s njihove strane i tada uvjeravali da su u pravu i najavljivali da će se Sud sigurno proglasiti nenadležnim. Da bespotrebno trošimo veliki novac, da nema pobjednika jer svi gube, da je vrijeme za dogovor, i slično. Pokazalo se, ipak, da smo bili u pravu.

Osim toga, povlačenjem tužbe odustali bismo od najjačeg instrumenta za pronalaženje grobova naših nestalih. Naša tužba važna je i zbog zahtjeva za naknadu ratne štete koji sadrži. Kako namiriti štetu ako ne presudom Međunarodnoga suda pravde?

Ostavite, stoga, gospodine Pupovac, politikantske i nestručne procjene o unaprijed izgubljenu procesu. Ostavite na miru i naše pravne stručnjake koji su jednu tešku bitku već dobili, trebaju mir i za ovu, konačnu. Jer, nije istina da će politika rata završiti kada tužba i protutužba budu povučene, kako tvrdite; završit će kada Sud donese pravomoćnu odluku. Osim toga, nemojte nas tjerati da - u slučaju povlačenja tužbe, u što ne vjerujem - moramo organizirati referendum na kojem će Vam građani pokazati što o tome misle', piše tajnik Matice hrvatske.