'Nema rupa u Zakonu, sve je jasno i transparentno. Legalizacija štale, šupe ili garaže stoji nekoliko stotina kuna i nije istina da je skuplja od legalizacije vile na moru', poručio je prije nekoliko dana ministar graditeljstva Ivan Vrdoljak kritičarima njegovog plana legalizacije bespravno sagrađenih objekata
Ta odlučna Vrdoljakova izjava o jednom segmentu legalizacije nezakonite gradnje nas je motivirala da proučimo malo detaljnije Odluku o proglašenju zakona o postupanju s nezakonito izgrađenim zgradama od 18. srpnja ove godine. Navedeni zakon je osnova za legalizaciju bespravno sagrađenih objekata, kojih prema posljednjim procjenama ima čak oko 400 tisuća
Detaljnom analizom može se ustvrditi da navedeni Zakon ima nedorečenosti, nedosljednosti i rupa. No, prije navođenja tih manjkavosti, treba odmah reći da u cjelini famozna Odluku o proglašenju zakona o postupanju s nezakonito izgrađenim zgradama i inicijativa da se predaju svi zahtjevi za legalizaciju do 30. lipnja 2013. godine zapravo nagrađuje sve bespravne graditelje. Još veći problem je činjenica da će zbog te opće amnestije veliki broj legalnih graditelja i vlasnika nekretnina biti oštećen za značajne materijalne iznose obezvređivanjem njihovih zakonitih objekata.
Kao dokaz za ovu tvrdnju možemo neke nejasne točke zakona prevesti na realne situacije na terenu. Primjerice u članku 5. se navodi da nezakonito izgrađena zgrada koja ima uvjete da se legalizira (članak 6. stavak 1) može ozakoniti i ako ima zadnju etažu i potkrovlje koje su podignute protivno prostornom planu. Kao primjer, možemo zamisliti situaciju u kojoj je legalno podignuta zgrada s četiri strane okružena nezakonitim zgradama s etažom i potkrovljem viška. Legalna zgrada bila bi okružena, bez dovoljno svjetla i zraka, a ne smije se više dograditi do razine okolnih nezakonitih objekata. Premda na prvi pogled bizarni scenarij, na terenu se može često vidjeti. Na taj način legalna zgrada na tržištu nekretnina značajno gubi na vrijednosti i vlasnik koje se držao zakona je materijalno oštećen
Drugi primjer rupe u zakonu je 6. Članak stavak 3. Prema tom stavku nezakonito izgrađena zgrada se ne može ozakoniti ako je izgrađena na međi s drugom česticom i na pročelju na međi ima otvor (prozor, vrata, balkon). Pretpostavimo da je nezakoniti graditelj podigao objekt na međi bez otvora u zidu i da je na takav način legalni objekt okružen takvom gradnjom, opet bi tržišna vrijednost legalne nekretnine bila značajno umanjena legalizacijom takvih zgrada
Poseban problem su rješenja o izvedenom stanju kojim se zgrada ozakonjuje i koja se navode u članku 8. To je opet dobro poznata praksa da nezakoniti susjed može podnijeti zahtjev za legalizaciju bez da obavijesti neposredne susjede, već se to radi na oglasnoj ploči nadležnog upravnog tijela. Opet prevedeno na realnu situaciju, vlasnik legalnog objekta bi trebao svakodnevno obilaziti oglasnu ploču nadležnog upravnog tijela jer će mu susjed, vlasnik nezakonitog objekta predajom zahtjeva za legalizacijom vjerojatno obezvrijediti legalnu nekretninu. Vlasnik legalnog objekta se može samo zaštiti na način na tuži vlasnika nezakonitog objekta, što opet vlasnika legalnog objekta dovodi u situaciju da troši na tužbe, odvjetnike i na sudske pristojbe.
Ima još takvih nedosljednosti, no ovo je već dovoljno da se bez okolišanja može ustvrditi da je opet u Hrvatskoj na djelu model ponašanja 'tko je ziđao, ziđao je', da parafraziramo glasovitu Rojsovu izjavu 'tko je jamio, jamio je'. Mada barem tri četvrtine građana RH posjeduje sređene legalne nekretnine, zakon se opet skrojio u korist asocijalnih, drskih divljih graditelja i sada će se na kraju to silno bezakonje legalizirati.
Ministar Ivan Vrdoljak se može pravdati činjenicom da je u 21 godinu hrvatske samostalnosti HDZ, a ne HNS i SDP 16 godina odlučivao o tom važnom segmentu života, ali novi zakon je trebao biti precizan, jasan i rigidan prema divljim graditeljima. Trebalo je predložiti da se nezakonite graditelje natjera da plate sve pristojbe jednako kao i legalni graditelji, a dio novca osigurati za obeštećenje legalnih graditelja čije su nekretnine obezvrijeđene nezakonitom gradnjom.
Problem koji je bujao barem tri-četiri desetljeća nije trebalo rješavati po ubrzanom postupku do 30. lipnja 2013. Na kraju, možemo se složiti s ministrom da zakon nema rupa, već je u samoj svojoj biti nepravedan i šalje jasnu poruku da vam sve kad-tad može proći. Bit će opet neka abolicija za 15-20 godina, samo treba biti dovoljno drzak, asocijalan i strpljiv
