Jesu li opravdani zahtjevi seljaka za višom otkupnom cijenom pojedinih proizvoda i većim poticajima, sve to uz prijetnju izlaskom na ulicu?

Mi nemamo nikoga tko ozbiljno predstavlja seljake. Trenutno je registrirano oko 670 seljačkih udruga. Svaki pokušaj da se seljaci organiziraju, da se stvori krovni savez je propao. Kad smo prije nekoliko godina čak uspjeli formalno sve dogovoriti, ministar poljoprivrede Čobanković je oko sebe okupio one koji nisu htjeli u taj savez. Time se podržava razjedinjenost i one udruge koje su najglasnije najčešće se koriste za dnevnopolitičke svrhe.

Nitko se u seljačkim udrugama ne bavi problematikom cijena, već samo licitiraju troškovima. Sad imamo uzvikivanje parola, emotivne razgovore, politikantske poruke koje nemaju veze sa stvarnošću. Kad neko kaže da je cijena pšenice 'sramotno niska', to nije nikakva ekonomska kategorija.

Dio seljačkih udruga traži otkupnu cijenu pšenice od 1,25 kuna za kilogram, je li to previše, s obzirom da je na budimpeštanskoj burzi cijena oko 80 lipa?

Po hektaru pšenice seljak od države dobije 2.250 kuna poticaja. U Hrvatskoj se na hektaru zemlje trenutno proizvede oko pet tona pšenice. Znači da je seljak od države već dobio 45 lipa poticaja po kilogramu. Uzmimo da je cijena na tržištu 80 lipa, što nas onda dovodi do ukupne cijene od 1,25 kuna. Po toj cijeni to je preko 150 eura prihoda po toni pšenice, što nemate nigdje u Europi.

Seljaci traže da im se pšenica otkupljuje po 1,25 kuna, dodajte tome poticaje od 45 lipa i doći ćete do prihoda od 220 eura po toni, što je dvostruko veći prihod nego što ga imaju proizvođači u svijetu.

Hrvatska nema politiku cijena. Tad bismo znali želimo li cijene na nivou svjetskih ili europskih, ili više ili niže od tih standarda, i to bi se štitilo. U tom slučaju bi prosvjedi seljaka bili opravdani ako bi se izašlo iz zacrtanog okvira.

Mnogi se bune da su poticaji za poljoprivredu previsoki i da se tim novcem kupuje mir na selu?

Država poljoprivredu financira kroz dva kanala, jedan su poticaji, a drugi je budžet Hrvatske vodoprivrede koja uređuje poljoprivredne površine. Od 2000. dosad u poljoprivredu je uloženo 33 milijarde kuna, i to bez ikakvog učinka. Nama zadnjih devet godina proizvodnja hrane konstantno pada. U odnosu na 2000. niža je za 33 indeksna poena.

U EU politika poticaja obuhvaća 15-ak proizvoda, mi potičemo oko 220 proizvoda. Poticaj je postao politička kategorija i nadomjestak za nepostojeću socijalnu politiku na selu.

U Njemačkoj, koja obrađuje 17 milijuna hektara, samo 130.000 proizvođača dobiva poticaje, a mi na oko 1,6 milijuna hektara imamo skoro isti broj korisnika. Mi u odnosu na trenutnu proizvodnju ukupno dajemo više novca za poticaje nego EU.

Na naše tržište od poljoprivrednih poduzeća dolazi 67 posto proizvoda, a od seljaka ostatak. Ove godine na poticaje će se iz državnog proračuna potrošiti nešto manje od tri milijarde kuna, od toga 600-700 milijuna kuna ide tvrtkama, a sve ostalo seljacima. Jasno je da se ne stimulira povećanje proizvodnje nego određena socijalna skupina.

To je idiotizam i izmišljena priča. Nitko neće spriječiti trgovinu da robu koja je negdje jeftinija dopremi na tržište gdje je ona skuplja. Carine i zakoni to mogu ograničiti, ali ne i spriječiti.

Imate u Veroni veliku tržnicu voća. Voće prve kategorije ide najbogatijim Talijanima i u najluksuznije restorane, druga kategorija ide u dobre restorane i tržnice, treća kategorija ide nešto siromašnijim kupcima, a peta kategorija koja ima tek 15-20 posto cijene u odnosu na prvu ide u preradu. Proizvođač je zaradio na prve četiri kategorije, peta mu je samo višak. Naši uvoznici kupuju takvo voće i dopremaju ih na naše tržište.

U europskoj zemlji koja ima politiku cijena se kaže da je cijena rajčice, naprimjer, dvije kune. Na onu rajčicu koja se uvozi, a jeftinija je platit će se carina, na skuplju neće. Kod nas se oporezuje sve jednako i carine su preniske da bi zaštitile domaću proizvodnju. Carinu bi trebalo usklađivati i napraviti je fleksibilnijom.

Uglavnom, ne postoji nikakav uvoznički lobi, već samo interes da se zaradi, a to je pravo svakoga.

Što se nužno treba napraviti da se poboljšaju prilike u poljoprivredi? Je li povezivanje turizma i poljoprivrednika ta karta spasa?

Godišnje imate oko 50 milijuna noćenja godišnje, to podijelite sa 365 dana u godini i dobijete grad od nekih 135.000 stanovnika. Turisti nisu velik potencijal za povećanje potrošnje, već se trebamo okrenuti domaćem tržištu.

Stanovništvo je lani na hranu potrošilo 45 milijardi kuna, domaća proizvodnja je pokrila oko 26 milijardi kuna, dok je ostalo iz uvoza. Mi imamo potencijala i dovoljno poljoprivrednih površina da zadovoljimo svoje potrebe i da uz to proizvedemo viškove. Za prehranu jedne obitelji je dovoljan hektar zemlje. Hrvatska ima 1,6 milijuna hektara poljoprivrednih površina i 1,4 milijuna obitelji.

Potrebno je donijeti poljoprivrednu politiku koja se neće mijenjati bez obzira jesu li na vlasti desni ili lijevi. Nužno je da država hitno pokrene program uređenja zemljišta i odvodnje viška vode. Istodobno mora pokrenuti projekt izmjene strukture seljačkih imanja i urediti da 20 do 30 tisuća imanja organizira proizvodnju na barem 600.000 hektara. Treba se donijeti politika cijena, reformirati politika poticaja.

Ali prije svega poljoprivreda se konačno mora očisti od političkog voluntarizma.