Analizirajući najavu Vlade o uvođenju poreza na vlasništvo nekretnina, Marina Kesner-Škreb iz Instituta za javne financije podsjeća da nekretnine u Hrvatskoj već opterećuje pet vrsta različitih poreza: na kuće za odmor, na dohodak od najma nekretnina, na dohodak od prodaje nekretnina, na promet pri nasljeđivanju i darovanju i na promet u slučaju kupoprodaje nekretnina
No tih pet vrsta poreza na nekretnine uglavnom su lokalni porezi od kojih se u Hrvatskoj prikupi relativno malo novca: županije, gradovi i općine 2010. su od nekretnina prikupile samo 905 milijuna kuna, odnosno 6,9 posto ukupnih lokalnih poreza, ili 0,8 posto svih hrvatskih poreza i doprinosa. Taj je porez i u EU 27 na samom začelju ubranih poreznih prihoda; njime se ubire šest puta manje prihoda nego, primjerice, od PDV-a ili poreza na dohodak.
U Hrvatskoj je, podsjeća Kesner-Škreb, tijekom 1980-ih već postojao široko primijenjen porez na vlasništvo nekretnina kojim su se oporezivale stambene zgrade, poslovni prostori i kuće za odmor. No nije polučio željene rezultate.
Analizirajući stanje u zemljišnim knjigama, činjenicu da OIB još nije zaživio i druge potrebne pretpostavke za uvođenje ovog poreza, Kesner-Škreb zaključuje da je u ovom trenutku određivanje poreza na vlasništvo nekretnina za Poreznu upravu izrazito složen posao
Naime trebalo bi uspostaviti niz baza podataka i administrativnih postupaka kako bi se mogao utvrditi točan iznos vrijednosti nekretnine i time pravedno oporezivanje.
To znači da bi trebalo: upisati sve nekretnine u zemljišne knjige; nekretninama u zemljišnim knjigama odrediti početne vrijednosti; odlučiti kako će ih se godišnje revalorizirati te razviti modele revalorizacije; utvrditi iznose amortizacije za svaku nekretninu, uzimajući u obzir investicijsko ulaganje i iznose stambenih kredita, ali i troškove održavanja nekretnine koje je vlasnik u tekućoj godini imao; odrediti definicije stambenog, poslovnog prostora i kuća za odmor na koje će se primjenjivati različite stope; odrediti minimum stambene površine po članu domaćinstva koji se neće oporezivati i tako dalje.
Podsjeća da je prof. Jure Šimović u radu iz 1989. upozorio kako porez na imovinu tijekom 1980-ih nije polučio zacrtane ciljeve iz više razloga: prvo, nerealno je utvrđivana porezna osnovica, drugo, evidencije o imovini su bile nepotpune i treće, zbog slabosti u radu Uprave društvenih prihoda (kako se tada nazivala Porezna uprava).
Bez obzira na to što je prošlo mnogo vremena, čini se da slični problemi postoje i danas pa valja dobro razmisliti treba li uopće uvoditi ovako skup i kompliciran porez koji državi donosi relativno malo novca, zaključuje Kesner-Škreb.
CJELOVITU ANALIZU POGLEDAJTEOVDJE
