Rohatinski je još jednom ekspresno upozorio bankare da se ne igraju tečajem, svjestan da je situacija ionako dovoljno napeta. Optužujući Lukovića za neprofesionalno ponašanje, guverner je jasno dao do znanja da bi značajnija deprecijacija kune u ovom trenutku vrlo lako mogla dovesti do financijskog sloma koji bi skupo koštao i Zagrebačku banku.

Nakon što ga je premijer Sanader ljubazno zamolio da ne podiže kamatne stope na stambene kredite, Luković prostor za održavanje visoke profitabilnosti pokušava naći u slabljenju kune. Kako je Zagrebačka banka ugovaranjem famozne devizne klauzule na dugoročne kredite tečajni rizik elegantno prebacila na klijente, deprecijacija kune za nju bi značila alternativan način povećanja prihoda.

Želju za deprecijacijom kune Luković objašnjava brigom za konkurentnost hrvatskog turizma koji će, prema njegovoj tvrdnji, izgubiti goste iz zemalja čije valute su doživjele oštru deprecijaciju. Pritom zaboravlja na Pandorinu kutiju koju bi otvorilo naglo slabljenje kune. Prva reakcija vjerojatno bi bilo slabljenje kreditnog rejtinga zemlje, a nakon toga bi uslijedile ostale elementarne nepogode: drastičan rast kreditnih rata građanima i ostalim sektorima, nemogućnost refinanciranja državnih obveza u inozemstvu i u konačnici inflacija do koje bi neminovno došlo zbog dominacije monopola i oligopola u većini gospodarskih sektora.

Nepromišljenim istupom čelnika vodeće hrvatske banke, guverner Rohatinski dobio je još jednog jakog protivnika u vođenju konzistentne monetarne politike. Kao da nije dovoljno što oklijevanje donošenja vladinih antirecesijskih mjera već prilično ugrožava financijsku stabilnost. Umjesto da upre prst u premijera Sanadera, Luković je udario u najjači oslonac financijske stabilnosti zemlje.