Tom se aferom, po svemu sudeći, u prašinu srušila cijela pažljivo građena priča o netipičnom predstavniku nogometnog svijeta. A samo dan prije doživio je nešto što je trebalo predstavljati možda i vrhunac Luketinove karijere - glasovima navijača i dioničara Hajduka izabran je u Nadzorni odbor splitskoga nogometnoga kluba.

Šime Luketin je rođen 1953. godine, a sa 19 godina potpisao je profesionalni ugovor s Hajdukom. Bio je jedan od onih igrača čije dresove klinci nikad neće nositi dok igraju na ulici, ali zato ga treneri obožavaju jer će odraditi svaki zadatak, uvijek istim zalaganjem. 'Dugo sam bio u službi momčadi, a ne u službi samoga sebe. Naime, stalno sam imao specijalne zadatke, bio sam zadužen za čuvanje, praćenje uglavnom najboljih protivničkih igrača', opisao je poslije svoj status u momčadi.

Igrao je u onoj zlatnoj generaciji bijelih koja je harala jugoslavenskim stadionima vođena Tomislavom Ivićem, poslije se okušao i u francuskom Sochauxu, ali je istodobno radio nešto što u nogometu baš i nije praksa - studirao je ekonomiju. Dapače, diplomirao je sa 24 godine, što je za nogometaške pojmove doista nevjerojatan uspjeh premda je jednom priznao da je na pripremama radije kartao nego učio.

U vrijeme dok je igrao, novinari su u Split dolazili pisati o nogometašu studentu kao 'rijetkoj vrsti', bilo je i zadirkivanja okrutne splitske javnosti. No poslije je Luketin u Splitu stekao gotovo pa kultni ugled. Kad god se u Hajduku dogodi kakva kriza upravljanja, prva sportska pera prizivaju ga kao neupitnog spasioca, moralnu vertikalu i čovjeka s čarobnim štapićem.

Luketinova sportska karijera završila je u tridesetoj godini zbog ozljede. Kako mu kaže službena biografija, 1984. se zaposlio kao pripravnik u odjelu plana i analize u Dalmi, splitskom trgovačkom divu koji je početkom devedesetih u pretvorbenoj pošasti potpuno uništen. Dogurao je do pozicije pomoćnika glavnog direktora, ali i - što će se poslije pokazati vrlo važnim - direktora interne banke, Dalma banke. Kad se Dalma raspala, banka se izdvojila i promijenila ime u Trgovačko-turistička banka (TTB), u kojoj je Luketin kraće vrijeme bio direktor.

Poslovanje te financijske kuće bilo je na kraju obilježeno aferama, a izrečeno je i nekoliko zatvorskih i uvjetnih kazni zbog brojnih malverzacija. Sve se to događalo nakon što je Luketin već bio prešao u novoosnovanu Credo banku, ali je zanimljivo koliko su zapravo slučajevi Credo i TT banke slični. I tada je u pitanju bilo davanje kredita vlasnicima banke, u prvom redu većinskom dioničaru Zvonimiru Riloviću, koji je na kraju i osuđen, kao i partner mu Siniša Caktaš i još nekoliko sudionika u igri.

Ovih je dana splitski poduzetnik Robert Tafra, koji je na suđenju Ivi Sanaderu svjedočio da je bivšeg premijera upoznao s tajanstvenim Eugenom Laxom, izjavio da ga je baš Luketin početkom devedesetih pozvao da uđe u vlasničku strukturu TT banke. Kad je 'ušao', nije odolio, kao član NO-a banke 'sredio' je da njegova tvrtka dobije povoljni kredit, zbog čega je osuđen na uvjetnu kaznu.

U Credo banku Luketin je ušao na samom početku kao jedan od suosnivača i time izbjegao sve ono što se poslije događalo u TT banci. A osnivanje nove novčarske kuće svojedobno je u intervjuu u Slobodnoj Dalmaciji opisao kao pothvat nepopravljivih entuzijasta i ekonomskih romantičara: 'Credo banka osnovana je krajem 1993. godine, počeli smo raditi s petoricom ljudi u Koteksovu neboderu. Odlučili smo krenuti u taj posao, desetak domaćih poduzetnika je stalo uz nas, malo pomalo Credo banka bivala je sve stabilnija, povjerenje u nju je raslo, danas smo doista respektabilna banka. (...) Ja Credo banku doživljavam kao veliku ljubav. U njoj sam od osnivanja, 12 godina sam predsjednik Uprave i za nju sam vezan emotivno.'

U srpnju ove godine Luketin je priznao da su mu prvoosumnjičeni iz afere Brodosplit Drago Maček i braća Žužul još 2006. donijeli omotnicu oblijepljenu trakom, za koju su mediji tvrdili da je sadržavala 200.000 eura, koju je Luketin spremio u bankovni sef. Omotnica je poslije izvađena, a Jutarnji list je tvrdio da je bila riječ o jamstvu Žužulima da će Maček poštovati dogovore.

Luketinova 'predodređenost' da dođe na čelo Hajduka traje dulje od njegove bankarske karijere, funkciju direktora obećavao mu je još veliki klupski socijalistički gazda Tito Kirigin, ali su godine prolazile, a obećanje se nije ostvarilo. Prvi put je Luketin trebao postati čelnik kluba 2000. godine. Prema lokalnim medijima, za njega se navijalo iz svega grla, no došlo je do preokreta i pobijedili su ljudi koji su poslije općenito smatrani 'sanaderovcima' poput Branka Grgića.

Strukturama oko kluba nisu se svidjele Luketinove ideje o 'izvlačenju iz Dinamove sjene'. Nakon privatizacije Hajduka ponovno su se probudili glasovi da je Luketin bogomdano rješenje za vođenje kluba. No gradonačelnik Željko Kerum morao je zbrinuti nekoliko svojih prijatelja. Luketin je i dalje čekao i čekao, i kad se Kerumova koncepcija sasvim raspala, napokon je uključen u rad nekakva gradsko-dioničarskog povjerenstva koje je izabralo novu upravu. A onda je na scenu stupila Torcida.

Pokrenula je projekt 'Naš Hajduk' i natjerala gradonačelnika da im prepusti biranje sedam članova Nadzornog odbora. Samo je dr. Josip Paladino dobio više glasova od Luketina, ali se prema navijačkim okupljalištima i dalje govorilo da je jasno tko mora 'potegnuti'. I onda, baš na dan kad je Skupština Hajduka potvrdila navijački izbor, došao je udarac iz Hrvatske narodne banke. Najednom se ispostavilo da je u ekipu klupskih spasitelja umjesto bankarskog čarobnjaka ušao propali bankar.