Botteri je do 2006. radio kao novinar u Slobodnoj Dalmaciji. Tad je, reći će, iz dišpeta prema Istrijanima i njihovim maslinovim uljima organizirao bračke maslinare u zadrugu Brachia. Iz nje je iznikao istoimeni brend, prvo premium dalmatinsko maslinovo ulje, za čiju je distribuciju i prodaju osnovao kompaniju Uje.

Zatim je pokrenuo proizvodnu tvrtku Laboratorij okusa, u kojoj se danas rade razne delicije, ne samo maslinovo ulje. Otvorio je i 19 oleoteka Uja, u kojima se uz maslinova ulja prodaju i drugi domaći delikatesni brendovi.

Botteri od samih početaka koristi dizajn u razvoju svojih proizvoda, po čemu je jedan od pionira na tome tržištu.

Pod tvrtkom Uje radi i nekoliko restorana, a od 2014. krenula je suradnja s Croatia Airlinesom, za koju Laboratorij okusa radi catering za ekonomsku i poslovnu klasu.

Zadnji Botterijevi poslovni potezi su kupovina tvrtke Aqua Maritime, lanca trgovina posebno dizajnirane odjeće, obuće i potrepština za plažu, te investicija u gradnju malog luksuznog hotela s pet zvjezdica kod Buja.

Na intervju smo ga 'priveli' s gradilišta hotela koji bi trebao biti otvoren početkom kolovoza. Iako u strci zbog finalnih zahvata, Botteri je strpljivo više od sat vremena odgovarao na pitanja novinara tportala.

Što vam je, uz sve čime se bavite, trebao još i hotel?

(smijeh) Hotel San Canzian moj je prvi poslovni eksces. Dosad sam radio samo ono što razumijem i u čemu sam kompetentan. Hotel je nešto novo. Sve je krenulo tako što smo moj prijatelj i poslovni partner Siniša Šare (zagrebački poduzetnik, osnivač Wine & Gastro akademije, op.a.) tražili kuću za odmor. Često dolazimo u Istru uživati u odličnoj gastronomskoj ponudi. Tad nam se ukazala prilika da relativno povoljno kupimo imanje s obnovljenom starom kućom nadomak Buja. Kad smo shvatili da je prevelika, odlučili smo se za hotel. Bit će sličnog koncepta kao hotel Meneghetti u Balama. Imaš jednu baznu kuću s restoranom, barom i recepcijom, a sve sobe, bit će ih 25, imaju zasebne ulaze. Gosti će se osjećati kao da se nalaze u tipičnom istarskom selu.

U hotel ste s partnerima uložili četiri milijuna eura. Koliki je vaš udio?

Hotel je prijateljska investicija. Ulažem 30 posto, tvrtka Uje 10 posto, Siniša Šare 10 posto i još dva partnera po 20 posto. Sve su to uspješni poslovni ljudi koji su rekli - idemo napraviti nešto lijepo.

Pretpostavljam da će cijene noćenja biti paprene. Na koju klijentelu ciljate?

Primarno na goste iz Austrije, Njemačke, Italije i Slovenije. To su gosti kojima ne moraš objašnjavati što je Istra i koji vole vino, tartufe, gastronomiju i prirodu. Oni bolje od mene znaju koji su najbolji restorani u okolici. U sklopu hotela također ćemo imati ozbiljan restoran. Riječ je o zagrebačkom Noelu s jednom Michelinovom zvjezdicom, koji vodi Ivan Jug. Cijene noćenja bit će relativno visoke, negdje u razini Meneghettija. U srcu sezone bit će 350 eura, a izvan sezone 280 eura. Govorimo o normalnim sobama. Luksuznije će biti nešto skuplje. U sklopu hotela imamo i malu vilu s vlastitim bazenom, a koja će na vrhuncu sezone koštati i do 1000 eura za noć.

Zašto ste se odlučili na izgradnju hotela u Istri, a ne u rodnoj Dalmaciji?

Drugačije su to destinacije. Istra je živa cijele godine, posebno njezin sjeverni gastronomski dio. U studenom, usred radnog tjedna, ne možeš naći slobodan stol za ručak. Ono što nedostaje unutrašnjosti Istre luksuzan je smještaj. Talijanska Toscana, s kojom se Istra često uspoređuje, ima 150 ovakvih hotela kao što je naš San Canzian. Kad mi otvorimo, Istra će ih imati samo četiri. Ne možeš razvijati neku destinaciju bez ulaganja u infrastrukturu.

Osim što ste željeli izgraditi nešto lijepo, sigurno očekujete zaradu od hotela. Kad planirate povrat investicije?

Prema našim projekcijama, u narednih devet do 10 godina. U hotel smo uložili dobar dio vlastitih sredstava, tako da je situacija relaksirajuća po tom pitanju. Nemamo pritisak bankarskih kredita. Fokus je na kvaliteti smještaja i restorana. Ako uspijemo u tome, povrat će doći.

Kakav će biti vaša uloga u hotelu?

Bit ću samo suvlasnička podrška. Ekipirali smo dobru menadžersku ekipu koja će voditi operativne poslove. Dosta sam bio angažiran u nadzoru gradnje i u suradnji s projektantima. Imam oko za detalje, odnosno lijepo, ali nažalost nemam ruke za izradu nečega. Doma sam u suradnji s dizajnerima i projektantima te se najviše volim baviti kreativnim dijelom posla i razvijanjem proizvoda. Uz to sam uspio razviti kvalitetan način komunikacije s kreativcima, što je 'zafrkana' sorta ljudi (smijeh). To je možda moja najveća vještina i zbog toga iz svih mojih tvrtki izlaze solidni proizvodi.

Prošle godine kupili ste lanac trgovina Aqua Maritime, čiji je većinski vlasnik bio fond rizičnog kapitala Nexus. Kolika je bila vrijednost investicije?

Nažalost, to vam ne mogu otkriti jer sam vezan ugovorom.

Vaš core biznis prodaja je maslinova ulja i delikatesnih proizvoda. Aqua se bavi prodajom odjeće, obuće i ostalih stvari za plažu. Kakve veze ima jedno s drugim?

Akvizicija Aquae ima puno više smisla od gradnje hotela. Aqua i moja tvrtka Uje bave se u biti istim biznisom. I jedni i drugi specijalisti smo za premium turističku suvenirsku ponudu te se obraćamo istom kupcu veće platežne moći. Naši dućani često se nalaze u istim destinacijama. To su gradovi koji imaju avionske goste i hotele s četiri zvjezdice. Ne otvaramo trgovine u mjestima u kojima je bazna ponuda gost koji spava u hotelima s tri zvjezdice u punom pansionu.

Tvrtku ste preuzeli 2017. s 5,3 milijuna kuna gubitaka. Prošlu godinu Aqua je završila s dobiti od 1,2 milijuna kuna, ali su joj prihodi pali za dva milijuna kuna. Uz to ima visoke kratkoročne obaveze. U kakvom je zapravo stanju firma?

Riječ je o zdravoj tvrtki koja je imala jednostavan poslovni model. Zadužila bi se kod banaka za onoliko koliko bi za sezonu kupila robe. Zatim bi prodala tu robu, vratila kredit i ponovila sve. Takav je bio njen ciklus i zbog toga su relativno visoka kratkoročna zaduženja. Inače, u Uju radimo malo kompleksnije. Uzimamo dugoročne kredite, što manje opterećuje poslovanje. Tako ćemo raditi i u tvrtki Aqua čim banke budu imale povjerenja da je mogu dugoročnije financirati. To će se brzo dogoditi jer smo uspjeli srediti poslovanje.

Dobro, ali kako ste uspjeli pretvoriti 5,3 milijuna kuna gubitka u dobit od 1,2 milijuna kuna?

Realni operativni gubitak bio je oko milijun kuna, ali smo revalorizirani zalihe jer su vrijedile manje zbog starosti. Otpisali smo i potraživanja prema podružnici u Italiji koja u biti više ne postoji. Želio sam clean start i zbog toga sam sve to nakrcao u 2017., što je rezultiralo gubitkom većim do pet milijuna kuna. Lani smo krenuli s normalnim poslovanjem i prvenstveno zahvaljujući rezanju troškova imali smo više od milijun kuna dobiti.

Kakvi su vam planovi s tom tvrtkom?

Veliki. U 2018. promijenili smo skoro 50 posto asortimana te angažirali nekoliko naših vrhunskih dizajnera, poput Alice Pancer i Aleksandre Dojčinović. Ušli smo u suradnju sa Startasom vukovarskog Borova te je Pancer dizajnirala startasice Aqua, na što sam jako ponosan. Inače smo dosta proizvodnje vratili u Hrvatsku jer je 60 posto proizvoda Aquae dolazilo iz inozemstva. Sad je taj omjer pola – pola. Osvježenje asortimana pokazalo se punim pogotkom. Lani smo imali 16,2 milijuna kuna prihoda, a za ovu godinu očekujem 19 milijuna. Iduće godine koncentrirat ćemo se na daljnju ekspanziju tvrtke.

Rekli ste da ste u hotelu samo suvlasnička podrška. Koja vam je funkcija u tvrtki Aqua?

U njoj sam investitor i menadžer, a u Uju sam kreativni direktor te vodim marketing i strategiju.

Kako stižete žonglirati svim tim poslovima? Zar se ne umorite?

Dosta sam energije lani uložio u tvrtku Aqua, a zatim u hotel San Canzian. Istina je da sam se malo potrošio… Radim već 25 godina. Mislim da sam ih postavio tako da mogu sami funkcionirati. Ostatak godine bit ću više posvećen Uju. Vrijeme je da ojačamo menadžersku ekipu i postavimo strukturu koja će ići u daljnji razvoj. Jedan od mogućih pravaca je reshape cijele priče, tako da pretvorimo Uje u vrstu delikatesne premium trgovine bazirane na maslinovu ulju, a koja može funkcionirati bilo gdje u Europi. To je mogući pravac, meni ne nužno najsimpatičniji. Drugi smjer je razvoj novih brendova. Ali za sve to treba kvalitetan menadžment kako bi moja uloga bila isključivo vlasnička. Malo bih se povukao u sjenu. Oslobodio bih se dnevne operative te se više posvetio strategiji i kreativi, u čemu se najbolje osjećam.

Kad bi vam došla dobra ponuda, biste li prodali Uje?

Da. Otvoren sam za to. Zato želim da Uje funkcionira bez osobe Lea Botterija. Pokušavam napraviti mikrokorporativnu kulturu u maloj tvrtki. To nije uobičajeno u malim poduzetničkim pothvatima, što mi još uvijek jesmo. To je najčešći limit razvoja malih poduzetničkih inicijativa koje ne mogu postati neki značajniji posao jer je sve koncentrirano u jednoj osobi. Želim da Uje bude samostalno, neovisno o meni. I onda menadžment i ja kao vlasnik možemo razgovarati o onome što je najbolje za tvrtku.

Zar vam nije nevjerojatno to da ste kao novinar koji je krenuo praktički od nule uspjeli izgraditi malo poslovno carstvo?

Nije sad da smo došli do nivoa jednog Atlantica ili Adrisa (smijeh). Istina je da sam ponosan na sve što sam napravio. Prije svega razvio sam nekoliko brendova koji imaju veliki potencijal. Najveća moja snaga je znanje kako razviti brend te što uvijek znam tko nam je ciljana skupina kupaca. Zbog toga se ne plašim ni za hotel San Canzian. Poznam čovjeka koji će biti njegov gost. Razumijem njegove potrebe. Mislim da ljudi često griješe kad razvijaju neki proizvod. Razvijaju ga samo jer žele razviti nešto, a ne znaju točno tko će biti kupac tog proizvoda. Ukratko, nemaju jasnu strategiju.

Otkud vama taj poduzetnički gen? Je li vam netko u obitelji bio poduzetnik?

Ne. Otac je bio urar, a majka domaćica. Prvi sam koji se bacio u poduzetništvo. Imao sam to od malih nogu. Brali bismo ciklame na Braču, a ja bih ih onda prodavao ispred robne kuće u Splitu. Ne zato što je to bila potreba. Živjeli smo skromno, ali smo svega imali dovoljno. Jednostavno sam imao neku potrebu za time.

A što ste po struci?

Krenuo sam studirati strojarstvo, ali sam brzo odustao od toga jer sam počeo raditi kao novinar u Slobodnoj Dalmaciji. Ne, nitko mi u obitelji nije bio ni novinar (smijeh). Iz mladenačkog hira prvo sam pisao za neki manji časopis o kulturi, iako kao klinac nisam imao pojma o tome. Onda sam se javio u Slobodnu i rekao - ljudi, ja sam novinar (smijeh). Krenuo sam u gradskoj rubrici. Radio sam 13, 14 godina u Slobodnoj, a zadnjih godina bio sam urednik priloga Maslina. Družeći se s maslinarima, shvatio sam da Brač kao regija, iako ima jednak broj maslina kao Istra, nema nijedan brend maslinova ulja. Nekoliko godina nagovarao sam ljude da pokrenemo nešto, a onda sam se na to odlučio sam. Ispalo je ambicioznije nego što smo mislili, a imali smo i sreće jer smo odmah imali jako dobar proizvod.

Kako ste zaradili svoj prvi milijun kuna?

Na prodaji ulja. Prije toga živio sam od novinarske plaće. S nekoliko plaća i pokrenuo sam cijelu priču. Dugo godina Uje je vuklo taj inicijalni teret financiranja. Stvarali smo neku dobit koja je sve to pokrila, ali i dalje smo mali…

Kako ste se nosili s birokratskim barijerama i negativnom poduzetničkom klimom, što često spominju mnogi poduzetnici?

Nisam nikad bio u poziciji da me netko proziva zbog mog poslovnog uspjeha. Neopterećen sam time. Ljudi od prvog trena znaju da sam sve stvorio od nule. A opet ništa spektakularno nisam stvorio jer je sve opterećeno kreditima i raznoraznim obavezama. Što se tiče famoznih birokratskih barijera, nisam tip koji se žali. Možemo satima nabrajati sve prepreke, ali je to trošenje energije. Takav sam tip čovjeka koji se ne nervira oko onog što ne može promijeniti. Jednostavno se prilagodim. Nema ništa od plakanja. Okruženje je teško, ali s druge strane, više ne govorimo o tržištu Hrvatske, već cijele Europe. Besmisleno je svoj neuspjeh pravdati domaćim tržištem kad će se za kvalitetan proizvod uvijek naći kupac u Europi.

Imate li nasljednika kad se jednom odlučite povući?

Imam trojicu sinova. Najstariji ima 20 godina, a braća mu 16. Stariji studira povijest. Ne stvaram im pritisak da moraju preuzeti posao. Oni će možda imati strast za nešto drugo. Nemam opterećenje ega da biznis mora opstati u rukama obitelji.