Na prste jedne ruke mogu se izbrojiti hrvatske kompanije koje se uspješno tuku na globalnom tržištu s konkurentima iz Japana, Španjolske ili SAD-a. Među odabranima je i geoinformatička tvrtka Geofoto, koja uspješno posluje na pet kontinenata. Kolika je njezina snaga, najbolje dokazuju nedavno dobiven poslao s američkim Boeingom te potpisivanje višegodišnjeg ugovora s američkom ratnom mornaricom
Geofoto se bavi geodetskim poslovima, kartografskim i katastarskim projektima, prvenstveno koristeći ortofotografiju, odnosno snimanje iz aviona. Tvrtku je 1993. osnovao Zvonko Biljecki, koji je i danas njezin jedini vlasnik.
Kako je izgledao početak rada Geofota prije 15 godina?
Početak je bio jako težak. Nailazili smo na nepremostive administrativne barijere, što je za mene bila nepoznanica, jer sam prije toga osam godina radio u geodetskoj tvrtci u Švicarskoj. Najveći problem je bio doći do dozvola za snimanje iz zraka. Država bi nas angažirala za posao, da bi nam državna geodetska uprava odbijala izdati dozvole jer je to prije radila samo vojska. Apsurdna situacija!
Tad su u geodetskoj upravi radili ljudi koji su bili protivnici toga da poslove koje su dotad radile državna tvrtke obavljaju privatnici. Bojali su se gubitka kontrole. Stvari su krenule nabolje tek od 1998. godine.
Imate li problema prilikom natjecanja za posao zbog toga što dolazite iz male zemlje poput Hrvatske?
Da, i to naročito u Europskoj uniji. Upravo oni koji nas najviše prisiljavaju na transparentna nadmetanja ne poštuju pravila i procedure. Za primjer, nedavno smo sudjelovali na natječaju u njemačkom gradu Kölnu, gdje ni nakon što je proglašen pobjednik nismo uspjeli saznati tko se sve javio na natječaj i koje su cijene ponudili.
Kad se raspisuju natječaji oni čak niti ne očekuju da bi netko iz Hrvatske mogao zadovoljiti uvjete. A mi imamo više ljudi, bolju opremu i stručnjake nego najveće njemačke tvrtke. Zbog toga uvijek ispunimo traženo, ali nas onda izbace zbog neke formalnosti, iako smo i dva-tri puta povoljniji nego konkurenti.
To me užasno ljuti, jer mi ovdje skidamo gaće samo da dođe bilo koja europska kompanija. Hrvatska se mora početi ponašati isto tako kako se ponašaju sve ostale zemlje.
Kako se recesija dosad odrazila na vaše poslovne planove?
Već u rujnu prošle godine znali smo što nas očekuje. Velik dio usluga razmjestili smo u zemlje za koje smo znali da će ih kriza najmanje pogoditi. Primjerice, na Bliski istok, u centralnu i južnu Ameriku, Skandinaviju. Sve smo to planirali još prije tri, četiri godine, da bismo sad te aktivnosti ubrzali jer je kriza pogodila Hrvatsku teže nego što se očekivalo. Trenutno je odnos 50-50 poslova u Hrvatskoj i inozemstvu, a do kraja godine je plan da izvoz preraste domaće tržište.
Geofoto se koncentrirao na velike projekte, projekte vezane uz velike infrastrukture, donošenje urbanističkih planova, rješavanje imovinsko-pravnih odnosa, to su projekti koji ne mogu stati.
Za sada poslovi koje radimo u Hrvatskoj idu dalje, jedino je usporeno plaćanje. Kasni se više od 60 dana, ali imamo dobre zalihe, tako da nemamo problema s nelikvidnošću. Pojedina javna poduzeća koriste krizu da bi profitirala. Ne izvršavaju svoje obaveze prema dobavljačima, a u isto vrijeme investiraju u druge stvari.
Cilj nam je da do 2010. postanemo najveća i najbolja europska tvrtka na području geodezije i geoinformatike. Trenutni lider u Europi je norveška Blom Grupa, koju čini 13 tvrtki. Na svjetskoj razini smo među pet najjačih kompanija, s tim da je teško govoriti o tome, jer, primjerice, mnoge velike američke tvrtke nerado izlaze izvan granica SAD-a. Sve je više i ruskih kompanija.
Kolika je prosječna plaća o Geofotu i imate li problema s pronalaženjem djelatnika?
Imamo 255 zaposlenih za stalno te oko 50 na ugovor. Većinom je riječ o diplomiranim inženjerima geodezije i informatičkim stručnjacima. U menadžmentu radi 40 ljudi. Prosječna neto plaća je 10.000 kuna, s tim da nitko nema ispod pet tisuća kuna.
Prije samo šest mjeseci imali smo velikih problema s pronalaženjem radne snage, osobito informatičara. Danas, zbog krize, zatrpani smo zahtjevima za posao. Zbog širenja imamo velike potrebe za djelatnicima, tako da nam odgovara trenutna situacija.
Jako je bitno okružiti se ljudima koji imaju 'ono nešto'. Nijednog djelatnika, bio on portir ili inženjer, nismo primili, a da prije nije došao do mene. Ponekad se i sam pitam zbog čega nismo uzeli nekog čovjeka. Jednostavno osjetim da nije pravi.
Zbog čega nema više hrvatskih tvrtki na globalnom tržištu?
Još uvijek se nije promijenio mentalni sklop u glavama naši poduzetnika. Većinom se drže domaćeg tržišta i bliže regije. Strah ih je izlaska u svijet. Osim toga, mnogi uspješni hrvatski menadžeri imaju problem s jezicima. Ja govorim četiri jezika: talijanski, engleski, ruski i, nešto slabije, njemački. Osam godina sam živio i radio u Švicarskoj i tamo sam izgubio taj kompleks specifičan za naše područje.
Zbog čega se hrvatske kompanije ne bi mogle nositi s njemačkima? Mi imamo veću želju za radom, dokazivanjem i, barem što se tiče geodezije, imamo vrhunske stručnjake.
Razmišljate li o izlasku na burzu i bi li to bio Zagreb?
U ovom trenutku, ali i u sljedećih nekoliko godina za tvrtku bi bilo kontraproduktivno da izađe na tržište kapitala. Naša orijentacija su izvori novca koje zanima razvoj, a ne samo zarada. Zbog toga pregovaramo s ICF-om, fondom Svjetske banke, i Europskom bankom za obnovu i razvoj. Kad odlučimo izaći na burzu, tad će to biti Beč ili Varšava. Na Zagrebačkoj burzi ulagači za ovu djelatnost nemaju znanja, a mislim ni interesa.
Vi ste jedini vlasnik tvrtke, odlučujete li samostalno ili se oslanjate na upravu?
Važno je u pravom trenutku donijeti prave odluke i reagirati što prije. Jedini sam vlasnik tvrtke i, iako imam upravu, na važne sastanke idem sam. Poznam financije, stručnjak sam u svom području i mogu sam odlučiti bez pomoći sa strane. Brzina je nekad presudna.
Dokad mislite držati sve uzde u svojoj ruci?
Nikad se ja neću povući! Ali ću se potruditi da ne smetam. Čovjek mora sam prepoznati kad je za to vrijeme. Samokritičnost i skromnost je presudna za posao, za razliku od bahatosti i egocentrizma, jer to uništava tvrtke. Zajedno sa svojim vlasnikom nestane 90 posto tvrtki, što se nama neće desiti.
Od prošle godine razmišljam o promjeni vlasničke strukture. Obveze, ali i zadovoljstvo i zaradu prenijet ću dijelom na sina. Određeni dio prepustit ću ICF-u i Europskoj banci za obnovu i razvoj, a dio ljudima koji su sve ove godine stvarali tvrtku. To će se zasigurno dogoditi u narednih četiri do pet godina.
