Ne tako davno, na Zapadu se podmićivanje u stranoj zemlji evidentiralo kao legitiman trošak razvoja poslovanja i izvoza, oslobođen plaćanja poreza u matičnoj zemlji. Međunarodne konvencije protiv korupcije OEDC-a (1999) i UN-a (2003) dokinule su legitimnost korupcijskih plaćanja u stranoj zemlji, no ne i samu praksu izvoza korupcije.

O tome govore i razotkriveni slučajevi velikih korporacija dovedenih pred američke sudove radi davanja mita u trećim zemljama. Zadnji takav primjer je Daimler koji je, prema pisanju medija, 'isplatio milijune dolara mita u dvadesetak zemalja, među kojima i u Hrvatskoj, kako bi si osigurao poslove' .

Pod sličnim su se optužbama i istragom našle mnoge druge moćne korporacije. U doba svjetske krize, kako se dio raspoloživog kolača sve više smanjuje, čini se da američka inicijativa za razotkrivanjem takvih slučajeva sve više jača, a prijetnje nelojalnoj konkurenciji sve su veće.

Problem loše ravnoteže u kojima nerazvijene zemlje s visokom percepcijom prisutnosti korupcije ostaju u začaranom krugu niskog BDP-a po stanovniku i visoke korupcije pripisuje se dijelom i 'uvozu korupcije'.

Multinacionalne korporacije i strane kompanije koje posluju u zemljama trećeg svijeta plaćaju mito, što se bilježi kao porast indeksa percepcije korupcije u zemlji primatelju.

Svjesna važnosti pitanja porijekla novca u korupcijskim transakcijama u međunarodnoj trgovini, organizacija Transparency International od 1999. godine izrađuje indeks plaćanja mita (Bribe Payers Index). Indeks plaćanja mita izračunat je temeljem anketa među menadžerima zemalja potencijalnih primatelja i država potencijalnih davatelja mita u međunarodnim transakcijama.

U posljednjem izvješću za 2008. godinu anketirano je 2.742 menadžera domaćih poduzeća u 26 zemalja u svijetu koje su ocijenjene kao glavna uvozna tržišta. S druge strane anketirani su menadžeri stranih kompanija iz 22 razvijene zemlje izvoznice u zemlje trećeg svijeta. Uza sva metodološka ograničenja, indeks plaćanja mita ukazao je na prisutnost korupcije koja svoje izvore ima u privatnom sektoru.

Pritom su kompanije iz razvijenih zemalja poput Belgije, Kanade, Nizozemske, s manje raširenom korupcijom, manje sklone plaćanju mita i u trećim, slabije razvijenim zemljama od firmi iz zemalja visoke percepcije korupcije, poput primjerice Rusije. To ukazuje na potencijalnu povezanost visine korupcije u pojedinoj zemlji primatelju međunarodnih investicija i zemlje porijekla investitora, iako je danas vrlo teško nedvojbeno utvrditi 'nacionalnu' pripadnost pojedine međunarodne korporacije.

U promatranim zemljama indeks plaćanja mita najveći je u sektoru javnih radova i građevinarstva, rudarstvu i naftnoj industriji te poslovanju nekretninama. Najkorumpiranijim u zemljama središnje i istočne Europe, 'uvoznicama' korupcije, ocijenjene su političke stranke.

Hrvatska (još) nije obuhvaćena istraživanjem indeksa plaćanja mita, no njezino se ime spominje u nekim međunarodnim korupcijskim skandalima u svojstvu 'uvoznice' korupcije. Osim negativne slike kako hrvatsko poslovno okruženje dopušta poslovanje po neprofesionalnim standardima, pitanje je kako se obraniti od nemoralne ponude.

Što je učinkovitost javne uprave veća i administrativne prepreke manje, a procedure transparentnije, to je manja vjerojatnost da će bilo koji, pa i najveći investitor u hrvatsko gospodarstvo htjeti ili smjeti ponuditi korupcijsku rentu.


Dr.sc. Jelena Budak je viša znanstvena suradnica na Ekonomskom institutu Zagreb. Članak je autorskog karaktera i nužno ne odražava stav Ekonomskog instituta.