Prava istraživanja o ishodištima, razmjerima i posljedicama korupcije u Hrvatskoj iznimno su rijetka. Sustavnih ispitivanja korupcije nerazmjerno je malo u odnosu na rastuću percepciju o raširenosti korupcije i u odnosu na važnost njezinog suzbijanja. Ulazak u međunarodne integracije može biti samo dobar poticaj da se istinski uhvatimo ukoštac s bolesti na koju nisu imune ni puno razvijenije, demokratičnije i uređenije zemlje od Hrvatske.

Upravo stoga što je svaka informacija koja može poslužiti za istraživanje korupcije vrijedna, početkom travnja sam profesionalno znatiželjno otvorila rezultate online ankete na jednom web portalu. Biste li kupili ispit na fakultetu? Potvrdan je odgovor dalo više od polovice anketiranih. Prava je osupnutost nastupila kad sam vidjela broj dobrovoljnih glasača, njih čak 751. U iduća tri tjedna broj glasača se popeo na 5.003, uz nepromijenjenih 54 posto onih koji bi kupili ispit. Uz sve nepoznanice o strukturi uzorka (možda glasači nisu svi studenti ili se neka osoba izjasnila više puta), radi se o respektabilnom uzorku za svako istraživanje korupcije. Anketiranih pet tisuća osoba činilo bi reprezentativnih 3,6 posto od 138 tisuća studenata ukupne studentske populacije 2008. godine u Hrvatskoj. Možemo li zamisliti 2.500 mladih koji s kupljenim diplomama izlaze na tržište rada? U društvu znanja koje želi što konkurentnije ući u globalnu utakmicu?

Da je korupcija raširena i jako raširena na fakultetima, mišljenje je 56,6 posto građana. Još veći postotak hrvatskih građana smatra korupciju jako raširenom u zdravstvu, njih 79,7 posto (Transparency International Hrvatska, 2005) Nakon otkrivanja korupcijskih afera na Sveučilištu u Zagrebu, ponovljena istraživanja danas bi vjerojatno pokazala percepciju još veće prisutnosti korupcije na fakultetima.

U borbi protiv korupcije iznimno je važno ocijeniti s koje strane dolazi inicijativa za upuštanje u korupcijsko djelo. U suvremenom se društvu čovjek pojedinac ponaša kao ekonomski racionalno biće. On ocjenjuje troškove i koristi od upuštanja u korupcijsku aktivnost. U ekonomskom smislu, korupcija je rezultat ponude i potražnje za korupcijskim djelima. Sa strane ponude, prvi preduvjet je da djelatnik javne uprave ima dodijeljene mu ovlasti, ali i diskrecijsko pravo koje mu omogućuje da u izvršavanju tih ovlasti sebi priskrbljuje korupcijsku rentu. To je njegova korist od korupcije. Ono što ga u tome sprečava je rizik da bude otkriven i kažnjen, što je njegov trošak. Ako neučinkovite pravne, političke i administrativne institucije omogućavaju ostvarivanje korupcijske rente, one potiču na korupcijske djela na strani ponude.

Na strani potražnje opet korisnici tih korupcijskih usluga, primjerice građani, ocjenjuju svoju korist koliko im se isplati da uz veći trošak dobiju neku uslugu brže, učinkovitije ili da dobiju uslugu koju redovnim putem ne bi mogli ostvariti. Na strani onih koji su spremni platiti mito nalaze se i građani kojima je to možda jedini način da dobiju od javne uprave ono na što imaju pravo. Ili nemaju drugog izbora jer bivaju ucijenjeni. Ili se upuštaju u koruptivne aktivnosti zato što je u narušenom sustavu vrijednosti razina oportunizma visoka.

Razmotrimo tim redom tri hipotetska primjera korupcije. U prvom primjeru korupcije u zdravstvu, pretpostavlja se da je glavni motiv za ubiranje korupcijske rente na strani liječnika. Pacijent pristaje na plaćanje mita jer temeljem liječničkih informacija ocjenjuje da zdravstvena usluga koju redovitim putem ostvaruje neće biti niti dovoljno kvalitetna ili čak prekasna. Frustrirajuća diskriminacija pacijenta prevladana je strepnjom za očuvanje svog ili zdravlja svojih najbližih, što za pacijenta nema cijenu.

Drugi primjer koji se također smatra korupcijom je mafijaško reketarenje, naplaćivanje 'cestarine' od strane paravojnih skupina i drugi oblici iznude često prisutni u manje razvijenim ili autokratskim zemljama. Ucijenjena najčešće sirotinjska većina zauzvrat dobiva lažnu sigurnost da će biti pošteđena daljnjih zlostavljanja. Korupcijski harač plaća osoba ponekad ucijenjena i vlastitim životom, nemajući izbora da odbije 'zaštitu', a kamoli da prijavi korupcijsku iznudu.

U odnosu na opisani primjer prisilne korupcije, kupovina ispita na fakultetu je sporazumna korupcijska transakcija u kojemu obje strane dragovoljno sudjeluju. Inicijativa primarno dolazi od studenta koji preferira plaćanje ispita u odnosu na učenje. Razina oportunizma studenata je zapanjujuće visoka: da, korupcija u obrazovanju je negativna pojava, ali ipak za mene je dobro da postoji i opcija rješavanja ispita novcem koju ću rado iskoristiti.

U moja tri korupcijska primjera, primatelji mita bez obzira kojim se javnim službovanjem okoristili za vlastite džepove, jednako su narušili ugled mnogobrojne većine kolega koje časno obavljaju svoj posao. Stoga u očima javnosti mora jednaku osudu doživjeti i korumpirani policajac koji nas ne štiti, i liječnik koji nas ne liječi, i profesor koji nas ne uči po pravilima struke. Suštinska razlika u tri primjera je javno opravdanje davanja mita. Pravno gledano, svako davanje mita je kažnjivo po Kaznenom zakonu (čl. 348). Sudac će, vjerujem, uvažiti olakotne okolnosti da smanji kaznu ucijenjenom pacijentu, no teško da može opravdati bahatu liniju manjeg otpora onih koji se javno usude prikloniti se kupovanju vlastitog znanja.

I još nešto. Sankcioniranje slučajeva svakako je bitna komponenta borbe protiv korupcije. No umjesto da likujemo nad vijestima o procesuiranju korumpiranih, radije se zamislimo nad dugoročnim posljedicama manjka antikorupcijske svijesti u društvu. Korupcija, to nisam ja?

*Članak je autorskog karaktera i nužno ne odražava stav Ekonomskog instituta u Zagrebu