Osim toga, Miličević je osnivačica tvrtke thinktourism te profesorica na diplomskom studiju European Master in Tourism Management pri Sveučilištu u Ljubljani.

Turistička sezona je iza nas, u godinu se ušlo s ciljem 60 posto ostvarenja iz 2019,. što je prilično lako nadmašeno. Kako gledate na ovu turističku godinu, je li nas "pomazila" sreća ili su dobre brojke posljedica napornog rada Ministarstva, sustava turističkih zajednica i ostalih dionika turističkog gospodarstva?

Dugogodišnji trud svih dionika našeg turističkog razvoja je u najboljem trenutku vratio uloženo. Iako su podaci o turističkom prometu samo su jedan od pokazatelja uspješnosti i treba ih gledati relativno pa čak i iz mikro perspektive pojedinih destinacija ili turističkih tvrtki, tvrdim da je Hrvatska sjajna kada je u pitanju turistička aktivnost i turističko gospodarstvo. Naravno da uvijek ima prostora za napredak te su pred hrvatskim turizmom mnoge razvojne mogućnosti kao i prilika da se napravi značajan kvalitativni iskorak s ciljem rasta kvalitete postojeće smještajne ponude, kako bi došlo do povećanja prosječnih prihoda koje ostvarujemo po gostu. Ako ne strateški, onda će prirodno doći do napuštanja dosadašnjeg modela rasta u kojem su unatoč kontinuiranim investicijama, izostale značajnije greenfield investicije.

Već ove sezone nedostajalo je više od 10.000 ljudi u sektoru, a ako pretpostavimo da će pandemija ostati pod kontrolom iduće godine trebala bi nas čekati još bolja sezona. S time na umu, hoće li problem nedostatka radnika postati još izraženiji?

Ovo je problem koji nadilazi samo turističko gospodarstvo i spada u domenu populacijske politike o kojoj država treba povesti računa na jedan ozbiljniji način. Rad u uslužnim djelatnostima nije jednostavan, a često niti adekvatno plaćen. Kako rastu očekivanja turista koji traže personaliziranu uslugu i drugačiji, bolji doživljaj u destinaciji, tako raste i potreba za educiranim djelatnicima koji mogu odgovoriti na izazove turističke potražnje. Bez ozbiljnog pristupa strategiji kadrova u turizmu nećemo moći napraviti onaj dugo željeni i ključni kvalitativni iskorak.

To je zadatak i svih onih koji izvode programe obrazovanja u turizmu. Konkretno u slučaju Bernaysa, mi kroz inovativan program obrazovanja u turizmu holistički pripremamo kadrove za upravljanje u turizmu, bilo da se radi o privatnom ili javnom sektoru, a s ciljem da stvorimo entuzijazam i želju kod mladih da kroz znanje pridonesu novom razvojnom ciklusu turizma.

Što turistički sektor može napraviti da privuče radnu snagu, i bave li se aktivno tim pitanjem?

Moramo prihvatiti da je turizam naš izbor i ako želimo od toga kao nacija ostvariti brojne dobrobiti koje turizam pruža, nužno je prvo uložiti u djelatnike. Kako bi se zadovoljila očekivanja djelatnika, potrebno im je osigurati edukaciju, specijalizaciju i dostojanstvena primanja. Dug je to put, jer sadašnja politika vođena profitom i, tako zvanim, cost managementom ima svoje granice, i teško funkcionira u volatilnom okruženju.

Što država može napraviti da olakša zapošljavanje i privlačenje ljudi u sektor turizma?

Prema okvirnoj procjeni, javni i privatni sektor godišnje potroše oko milijardu kuna na komunikacijske aktivnosti s ciljem privlačenja turista s različitih emitivnih tržišta. Predlažem da se bar jedan dio tih sredstava izdvoji za podizanje svijesti lokalnog stanovništva o prednostima koje razvoj turizma donosi, ali i da se kroz poticaje za edukaciju omogući valorizacija znanja i napredak.

Većina našeg turističkog prometa bazira se na privatnim iznajmljivačima - apartmanima. Kako možemo redefinirati smještajnu ponudu?

Privatni smještaj je suštinska karakteristika hrvatskog turizma. Izuzetno je bitan za privlačenje određenih skupina turista, i to ne samo zbog povoljnije cijene smještaja, već i zbog percepcije da gostima pruža autentičan lokalni doživljaj, odnosno omogućuje snažnije povezivanje s lokalnom zajednicom u odnosu na hotele kao tradicionalne pružatelje usluge smještaja u destinaciji. Problem privatnog smještaja je njegov (pre)brzi rast i nedostatak regulacije. Regulacija privatnog smještaja je imperativ, u smislu oporezivanja, ali i zadovoljenja minimalnih standarda kvalitete i sigurnosti. Isto tako, treba ustrajati na tome da dio privatnog smještaja svojom ponudom i kvalitetom pređe u kategoriju organiziranog smještaja, tj. da povećamo broj obiteljskih i malih hotela. Model koji u tom segmentu imaju Austrija i Italija je sjajan i sada je pravi trenutak da ga primijenimo na naše tržište.

Godinama se kao rak rana u turizmu spominje i kratko trajanje sezone. Oko 80 posto cjelogodišnjeg prometa napravi se u lipnju, srpnju i kolovozu. Kako preokrenuti taj trend?

Pitanje sezonalnosti je iznimno složeno i na teoretskoj razini nerazriješen koncept. Putovanja ovise o navikama, stilu i dinamici života ciljnih tržišta, klimatskim elementima, ali i o dinamici poslovanja drugih područja gospodarstva. Isto tako, ne treba zanemariti bitnu činjenicu da se imidž Hrvatske kao turističke destinacije još uvijek isključivo veže uz prirodne ljepote i Jadran. Upravo je i cilj budućeg Strateškog i operativnog marketinškog plana hrvatskog turizma diverzificirati ponudu i unaprijediti turistički proizvod kako bi bio još konkurentniji na globalnom tržištu i kako bi pomoću novog nacionalnog turističkog brenda privukli ciljna tržišta više platežne moći te ostvarili više prihoda na održiv način, uz što je moguće nižu sezonalnost.