Konferencija 'Strategija uvođenja eura u Hrvatskoj' koja se održala početkom tjedna u Zagrebu u organizaciji Vlade i središnje banke donijela je neočekivanu buru u domaću javnost skretanjem pažnje na temu o kojoj se dosad uglavnom govorilo samo deklarativno. Uvođenje eura umjesto kune kao valute u prošlosti se uglavnom svodilo tek na hipotetske scenarije i povremene izjave guvernera Hrvatske narodne banke Borisa Vujčića koji je već dulje poznat kao zagovaratelj prihvaćanja jedinstvenog europskog novca.

Mediji i javnost su na konferenciju reagirali očekivano: dijelom sa sumnjom u to da se radi o triku kojim vlasti pokušavaju skrenuti pažnju javnosti sa slučaja Agrokor, dijelom razmatranjem stvarnih uvjeta i koraka koje bi Hrvatska morala poduzeti na putu prema prihvaćanju eura, a najvećim ipak dijelom komentiranjem toga kakve bi posljedice po Hrvatsku imala takva zamjena valuta. U tome su organizatori konferencije, Vlada i HNB, bili spremni istaknuti samo pozitivne efekte koje donosi uvođenje eura, dok su nešto nezavisniji komentatori ostavljali dovoljno prostora i za suprotna mišljenja, odnosno upozoravali su da uvođenje eura ima i svoje pozitivne i svoje negativne strane.

U hrvatskim okolnostima, nije čudo da su najveću pažnju imala pitanja kakve bi posljedice uvođenje eura imalo za građane koji imaju kredite vezane uz europsku valutu te kakve bi posljedice euro mogao imati na cijene u trgovinama. U odgovorima koji su stizali isticalo se mišljenje da promjena valuta ne bi smjela imati ikakve dugotrajnije ili značajnije negativne posljedice u spomenutim dvjema sferama.

Ako izuzmemo dvanaest originalnih članica eurozone koje su 1. siječnja 2002. počele koristiti nove novčanice i kovanice, dobra je vijest da je u godinama koje su uslijedile još sedam novih članica počelo koristiti euro (Slovenija, Cipar, Malta, Slovačka te tri baltičke države). Sukladno tome, informacija i analiza o stvarnim efektima koje donosi takva promjena ne bi smjelo nedostajati. Loša je vijest ta da jedinstvenog odgovora nema.

U spomenutih sedam članica EU-a euro se uvodio postupno i donosio razne efekte s obzirom na stanje u ekonomiji unutar države, ali i stanje u globalnom gospodarstvu. Slovenija je euro uvela 2007, Malta i Cipar 2008, a Slovačka 2009. godine i posljedice koje je to donijelo za privrede tih država nije lako izdvojiti od onih koje je donijela globalna financijska i ekonomska kriza koja je obilježila to razdoblje. U Sloveniji, primjerice, postoji mišljenje da ih je zajednička valuta spasila od jačih posljedica krize u tamošnjem bankovnom sektoru. S druge strane, grčka kriza i prijetnja koju je ona donijela opstojnosti eurozone svakako su donijeli više nelagode nego što bi to bilo da su te države imale vlastite valute.

Ipak, kroz sad već gotovo dva desetljeća korištenja eura izdvojili su se neki efekti za koje postoji kakva takva suglasnost da prate uvođenje jedinstvene valute. Tako se kao pozitivne posljedice uvijek ističu ukidanje valutnog rizika, troškova vezanih uz kupoprodaju valuta, jednostavniji odnosi s prekograničnim partnerima i klijentima i posljedično jačanje vanjske trgovine i gospodarstva. Od negativnih efekata uvijek se ističe gubitak mogućnosti vođenja samostalne monetarne politike kao vrlo važnog instrumenta u upravljanju gospodarstvom te centralizacija monetarne vlasti na samo jednom mjestu, u Europskoj središnjoj banci (ECB).

U Hrvatskoj narodnoj banci (HNB) proteklih su godina zagovaranje eura uvijek pravdali činjenicom da je Hrvatska ionako visoko eurizirana ekonomija – što je donekle i izdvaja od ostalih država koje su nakon 2002. prihvatile euro kao sredstvo plaćanja – te da nam zbog toga prihvaćanje eura ne bi trebalo biti preveliki problem. No HNB će u svojoj kampanji i pokušajima da uvođenje eura prikaže tek kao nešto opsežniju financijsku transakciju imati gadnih problema koji se svode na jednostavnu činjenicu da joj građani ne vjeruju.

Prema rezultatima ankete koja se bavi stavovima i informiranošću vezanima uz uvođenje jedinstvene valute i koju među članicama EU-a koje tek trebaju prihvatiti euro redovito provodi Europska komisija, među sedam država koje još moraju ući u eurozonu najmanje povjerenje oko toga da će im državne institucije pružiti istinite i pravilne informacije o cijelom procesu imaju upravo hrvatski građani. Posljednja takva anketa provedena je u travnju ove godine, a u njoj je sudjelovalo po tisuću građana Bugarske, Mađarske, Švedske, Rumunjske, Poljske, Češke i Hrvatske.

Među zaključcima se navodi da bi 'većina anketiranih vjerovala informacijama nacionalne središnje banke u kampanji o promjeni valute (...) i to je institucija s najvećim povjerenjem u svim državama pokrivenima anketom, osim u Hrvatskoj'. U nastavku zaključaka dodaje se i da su novinari onaj izvor informacija kojem se, općenito, najmanje vjeruje (pa ćemo vam, ako dođete u napast da retke koje čitate uzmete sa zdravom dozom skepse, sa zadovoljstvom omogućiti da provjerite informacije na samom izvoru.

Udio građana koji bi u informacijama oko uvođenja eura vjerovao središnjoj banci kreće se od 90 posto u Švedskoj do samo 45 posto u Hrvatskoj, navodi se u anketi. Hrvatski građani su jednako nepovjerljivi i prema europskim institucijama gdje opet najmanji dio njih (42 posto) vjeruje da bi im iz tog smjera stigle vjerodostojne tvrdnje, kao i prema domaćim poreznim i fiskalnim vlastima kojima vjeruje manje od 30 posto hrvatskih građana ili poslovnim bankama kojima bi vjerovala tek petina stanovnika. Najveće povjerenje u Hrvatskoj uživaju udruge potrošača kojima bi za informacije oko uvođenja eura vjerovalo nešto više od polovice građana (52 posto).

Iako smo od HNB-a tražili da nam prokomentiraju rezultate ove ankete, do zaključenja teksta nismo dobili njihov odgovor.

Ono što također pokazuje anketa Europske komisije jest da su građani Hrvatske, gledano među spomenutih sedam zemalja, uglavnom najmanje zainteresirani za posljedice uvođenja eura. Na set pitanja koja se bave time koje bi aspekte uvođenja eura bilo najvažnije pokriti u informativnoj kampanji koja bi pratila uvođenje valute, građani Hrvatske, uz tek tu i tamo blagu 'konkurenciju' Rumunja, redovito imaju najniže udjele interesa za pojedina pitanja vezana uz euro. Tako informacije o društvenim, ekonomskim i političkim posljedicama eura najvažnijim smatra tek 47 posto anketiranih građana Hrvatske, dok u, primjerice, Češkoj taj udio raste na čak 85 posto.

Anketa otkriva i da je Češka jedina od sedam država u kojoj većina građana i dalje smatra da je uvođenje eura u drugim državama imalo više negativnih nego pozitivnih posljedica za te države. Hrvatska se nalazi među državama čiji građani većinom smatraju da je uvođenje eura ipak imalo više pozitivnih posljedica, a taj se stav promijenio u odnosu na anketu iz 2016. kad smo bili skloniji vjerovati da euro donosi negativne efekte. Takav stav vidljiv je i u dijelu ankete koji ispituje generalni stav prema prihvaćanju eura kao valute gdje 52 posto domaćih građana ima pozitivan stav u odnosu na 43 posto koji bi se usprotivili euru kao sredstvu plaćanja.

Iako bi domaće vlasti, kad bi u ovim trenucima odlučile krenuti u informativnu kampanju oko uvođenja eura, imale popriličnih problema s povjerenjem jer im, pokazala je anketa, građani većinom ne vjeruju, na ruku im ide činjenica da ipak nešto veći dio građana Hrvatske (47 posto) vjeruje da bi uvođenje eura za njihovu osobnu situaciju bilo pozitivno, od onih koji bi očekivali negativan ishod (40 posto). No što se tiče posljedica za cijelu državu, tu još uvijek više građana, njih 50 posto, misli da bi posljedice bile negativne, a njih 40 posto smatraju da bi bile pozitivne.

Do trenutka kada (i ako uopće) Hrvatska uvede euro proći će, sasvim sigurno, još dovoljno vremena. Od danas pa do tada okolnosti će se još sigurno bitno mijenjati i bez obzira na već dostupne podatke o tome kakve posljedice uvođenje eura ima na druge države, kao i na podatke o očekivanjima građana, teško je postavljati bilo kakve ozbiljne prognoze.

Spomenuta anketa Europske komisije pokazuje da bi hrvatske institucije morale prije svega poraditi na tome da poraste povjerenje koje građani imaju u njih da bi onda jednog dana mogli pravilno informirati stanovnike što ih zbilja čeka ako uvedemo euro. Do tada ima još vremena, ali i posla.