Ipak, nikada se nije toliko štedjelo kao danas, ne samo u nas, nego i u prebogatoj Njemačkoj, čiji građani od gotovo 5.000 milijardi eura novčanih ušteda, više od dvije trećine imaju na 47 milijuna štednih knjižica, oročenim računima ili u potraživanjima naspram osiguravajućih društava.

Uživajte do prvoga siječnja i potrošite tih 11 milijardi kuna, koliko Hrvatska gospodarska komora predviđa da ćete spiskati tijekom narednih blagdana. Bit će to dvije milijarde manje od novca koji je otišao na iće, piće i poklone uoči recesijskog zamaha 2008. ili trećina od 29 milijardi kuna duga 320.000 jadnika s blokiranim računima. Ali isplati se. Isplati se zato što se ne isplati štedjeti, jer kamate nikada nisu bile tako niske kao sada. Toliko niske i drugdje, ne samo u nas, da na međunarodnim gospodarskim forumima već govore o 'kraju kamata'.

A štedjelo se. U našim bankama više od 50 tisuća naših sugrađana imaju oročeno 10 milijardi eura, kazao je nedavno ministar financija Boris Lalovac. Ili triput više od svote koju bismo navodno mogli utržiti od monetizacije autocesta. Među tim štedljivima ima tajkunčića, ali vjerojatno i onih koji ne štede iz obijesti već za crne dane, bolest i vrijeme kada će im mirovina jedva pokriti troškove režija. Jest da se kamata srozala na dva do tri posto, pa vas ni taj prihod neće bitno spašavati, ali od prvoga siječnja Vlada i na te i takve kamate udara 12 posto poreza.

Oporezivat će se svaka ušteđena kuna svih štediša, obećao je ministar regionalnog razvoja Branko Grčić, objasnivši da je potez dogovoren s EU komisijom i da je stopa najmanja u Europi. Jest da po novom režimu Britanci s godišnjom mirovinom do 10.500 funti (101.500 kuna) i do 5.000 funti (48.400 kn) godišnjeg prihoda od kamata na štednju ne plaćaju porez na kamate, ali ih plaćaju 20 posto za viši iznos od toga minimuma. Ali Bože moj, za naše 'male štediše' riječ je ionako o bezazlenom kirurškom zahvatu: oni koji imaju od 88 do 100 tisuća kuna, plaćat će oko 170 kuna godišnje, izračunao je Lalovac, a budući da su takvi ipak zaposleni, jer u protivnom valjda ne bi mogli ni štedjeti, plaće će im se od siječnja malo povisiti (mantra o spašavanju pogubljenog srednjeg sloja), pa malo oduzmete, malo dodate i opet ste ... Gdje? No, dobro, sve su to već prožvakane informacije.

Bez obzira na vratolomije domaće financijske politike, štedna kasica nije samo u nas postala jalova, a sve deblja prasica. Tko štedi, postaje siromašniji, poručuju i financijski stručnjaci Njemačke, jedne od ekonomski najjače zemlje svijeta, čiji građani od gotovo 5.000 milijardi eura novčanih ušteda, više od dvije trećine imaju na 47 milijuna štednih knjižica, oročenim računima ili u potraživanjima naspram osiguravajućih društava, više nego igdje u svijetu. 'Prešteđeni smo', piše 'Die Zeit', tvrdeći da bi štednja bila dovoljna za deset godina financiranja sve savezne potrošnje.

No građani i dalje štede, naučeni generacijama da novac donosi više novca, ako ga donesu u banku. Samo u prvoj polovini 2014. na štedne račune Nijemci su polagali svake sekunde 5.015 eura, dok je istraživanje ovoga rujna agencije IMAS pokazalo da i u nas, svim krizama uprkos, gotovo 70 posto građana redovito štedi, izdvajajući u prosjeku 457 kuna mjesečno, 15 kuna više nego u 2013. Ranije su štedjeli bogatiji, a sada štede i siromašni i srednji sloj za crne dane, jer shvaćaju da im država neće moći pomoći - kaže Predrag Bejaković s Instituta za javne financije.

A Nijemci? Oni nisu izmislili samo kasicu-prasicu, nego i Aldi (jeftini njemački trgovački lanac), štedljive žarulje i pasivnu kuću. Njihovu srednju klasu uzdigle su kamate. Generacijama je neki mali Hans čekao u banci na red s vrećicom ušteđenog sitniša da ga položi na štednu knjižicu, jer su ga otac i djed učili o čudu kapitalizma koje će pomoću kamata i kamata na kamate njegovu ušteđevinu toliko oploditi, da će njome, kada postane punoljetan, kupiti kakav motorin ili financirati upis u auto-školu. Po uzoru na Hansa, i našeg malog Ivicu ili Maricu poticali su na Pčelicu, Sparki ili kako se već zovu dječji programi štednje. Uostalom, zar nemamo od 1924. i Međunarodni dan štednje?

Tako je bilo do sada, no možda više nikada neće biti tako, kažu sami Nijemci. Još 2009. u našim najvećim bankama na oročenu štednju ste dobivali 4.8 do 5.5 posto kamata, a sada ste sretni ako vam daju 2.9 posto, dok u Njemačkoj na sitne uloge oročene na tri mjeseca Deutsche Bank daje 0,05, a HypoVereinsbank 0,01 posto kamata. Kada su njemački stručnjaci uzeli u obzir današnje kamate i cijene, 1.000 eura koje njihov građanin danas donese u banku, za pet godina vrijedit će samo 963 eura. Prema izračunu osiguravajućeg koncerna Allianz, domaći štediše zbog pada kamatne stope od 2010. gube u prosjeku 6.8 milijardi godišnje. Zbog čega se događa 'kraj kamata'? Zbog straha poduzetnika od investiranja, nerealnih ambicija političara i milijuna novih bogatih Kineza kojima nije potreban europski novac, jer ga je dovoljno u azijskim bankama, kažu stručnjaci.

Stvari su stoljećima funkcionirale po principu da su građani u banku donosili novac, a banke ih posuđivale poduzetnicima da ga investiraju. Ali i u Njemačkoj je sve manje velikih i malih poduzetnika koji uzimaju kredite i investiraju u nove poslove, pa se od 1984. udio investicija u BDP-u smanjio za 30 posto, a slično je u SAD, Japanu i drugim industrijskim zemljama, piše Die Zeit. Ali dok u nas svako malo pukne vijest o tragičnim dugovima neke firme, u njih se prema procjeni konzultantske tvrtke Ernst & Young 25 najvećih firmi koje se nalaze na burzi ponašaju kao mali Hans, akumulirajući 77 milijardi eura u kasici-prasici (Volkswagen 16, Siemens 8.2, E.ON 4.9 milijardi...). Bolje i to nego koju siću od toga ulagati u, recimo, Hrvatsku? Štede građani, štede firme, štedi država, čak i ako Skatbank iz pokrajine Thüringen ne samo da ne daje, nego čak naplaćuje 0.25 posto kamata na štednju iznad 500.000 eura! Umjesto da banka plaća klijentima, klijenti sada plaćaju njoj da im čuva novac.

I zašto građani vole gubiti novac? Zato što još uvijek ne vide pravu alternativu klasičnoj štednji. Naši su financijaši još pred koju godinu preporučivali diobu ušteđevine na tri šnite. Trećinu na štednu knjižicu, trećinu u dionice i vrijednosne papire, trećinu u nekretnine. Dionice? Čak i one rijetke koje nešto vrijede donose sve manje dividende, a ni Nijemci ne vole špekulirati (broj dioničara se prošle godine sa 14.7 smanjio na 13.8 posto). Burzovni se balon može napuhati, ali i ispuhati, a štedna knjižica kakva-takva ostaje. Investicijski fondovi? Koliko se naših građana na njima opeklo? Ulaganje u nekretnine? Tržište je mrtvo, a uz to još najavljuju porez. I njemački stručnjaci upozoravaju da je ulaganje samo u nekretnine kao zalog za sigurniju starost rizično.

Što ostaje? Od kada se 2001. u Njemačkoj mijenjao mirovinski sustav, građani su shvatili da mirovinu više ne mogu uzimati 'zdravo za gotovo' kao nekada, pa danas u njih ima 92.3 milijuna polica životnog osiguranja, više nego stanovnika. Nijemce je, naime, užasnulo saznanje da će onaj tko počne raditi danas, u mirovini dobivati penziju u visini 42 posto bruto plaće. Kako ćemo živjeti, pitaju zabrinuto. Kako? Kao Hrvati danas, ako na vrijeme ne nađu načina da oplode kasicu-prasicu.