Sa 10 su svi htjeli biti vatrogasci, astronauti ili serviseri portafona. Sa 15 snovi evoluiraju - bit ćeš zvijezda, zavest ćeš lika s postera i, naravno, konačno nahraniti gladne u Papui Novoj Gvineji. Kako rastemo, rastu i fikcije, no u dvadesetima postaju ful opasne: 'Zrelost je za tridesete', 'Neću se pokoriti konvencijama', 'Nema šanse da završim kao starci'... Izgledaju nekako stvarno, a zapravo je bila veća šansa da ti se Justin Bieber pred desetak godina probudi na uzglavlju. Prolijmo 10 suza nad vlasnicima dvojke sprijeda
Radit ću posao iz snova
Ovdje baratamo s dvije neoborive teze. Prvo, ne postoji posao iz snova - da postoji, ne bi bio posao. Drugo, ako već zažmirimo na jedno oko i dopustimo da takvo nešto ipak možda negdje slučajno postoji, onda je suluda šansa da te neće dopasti. Bilo da ljudi upisuju faks pod naletom inspiracije pa misle da će neki budući poslodavac veselo upregnuti sve njihove briljantne talente, ideje i vizije, bilo da ga upisuju iz niskopodnog pragmatičnog razloga da se jednostavno namlate para, i jedno i drugo završava sa spoznajom tamo negdje iza praga tridesetih da... To baš i nije to.
Nakon 30. ću biti zreliji
Utješna vijest. Revolucionarna svijest dvadesetih ne nestaje u ništavilu. Ne daj bože. Pretvara se u militantnu potjeru za petominutnim uzbuđenjima svakodnevice, koja su, za razliku od grandioznih ciljeva dvadesetih, dostupna kao šljunak na Jarunu. Tamo gdje si prije htio uspostavljati direktnu demokraciju, sada želiš uspostaviti direktni kontakt s nečijom bradavicom; gdje si volontirao za žrtve suše na deset meridijana od sebe, sada gastronomski volontiraš pri svojim ustima; gdje si spašavao tuđa univerzalna prava, sada spašavaš vlastite mikroskopske zasluge. Riječ je tek o neznatnoj promjeni fokusa, a bez da se izgubi i trunka te divne energije koja nas pokreće.
Ostat ću vječno buntovan
Zaključak je bolan, ali vjerojatno užasno zanimljiv kemičarima i sociolozima. Mladenački bunt je čudesno povezan s radom žlijezda i manjkom svijesti. Čim na biološkom satu zazvoni alarm za kraj adolescencije i, kad škvadrica pohvata osnove društvenog preživljavanja, mahom se režu čupe, skida crni lak, a na martensicama počne rasti mahovina. Što je odlično ako se ikada zaustavite u šupi i zapitate se gdje je sjever. Nije da nema oriđiđi rebela u poznim godinama. Ima, ima. Eno ih, mijenjaju svijet oko pučkih kuhinja i u redu na burzi.
Prestat ću biti mamin sin
Prošle su sedamdesete i osamdesete, emancipacijski pokreti su se solidno ispucali, dali smo im fore, a sad slijedi povratak bezvremenskim fenomenima. Recimo, fenomen maminog sina. Ništa čudno da nikom nije palo na pamet uspostaviti muški pokret za emancipaciju. To je apsolutno nemoguće dokle god muškarce rađaju žene, umjesto da ih donose rode ili da ih slažu u Kini. Imao pet, 25, 55 ili 95, tip će uvijek prije svega biti nečiji sinčić i biti prisiljen započeti i završiti svoju životnu priču u pelenama.
Zaradit ću pare
Lijepo je to kada su ljudi mlađahno nadobudni i prava je šteta da entuzijazam nije pravno usuglašen s trezorima Hrvatske narodne banke. Čisto da možeš skoknuti do šaltera i razmijeniti kilu dobre volje za par kuverti. Problem s lovom je što se uglavnom događa nekom drugom, a i ti drugi misle kako se događa nekom trećem, a ti treći... Kužite već. Da ne spominjemo hrvatsku varijantu američkog sna koja kaže da si ful uspio ako si održao isti standard, a bez da će te unuci spominjati. S druge strane, mogu se čuti i oprečna mišljenja. Moguće je tako sresti ljude od 23 godine koji se žale da su profućkali dvije godine u lošoj vezi umjesto da završe ekonomiju i sada sjede na brdu para. No, za takvu priču treba potegnuti do zagrebačkog kultnog treš birca Sidro i pričekati da prođe tri ujutro.
Nikad neću biti kao svoji starci
Vjerojatnost da ćemo završiti u istom scenariju u kojem su završili naši starci može se prilično lako izračunati. Otprilike je jednaka stupnju revolta koji osjećamo prema njihovim životnim izborima. Što su nam odbojniji, to smo na sigurnijem putu da ih ponovimo. Da ne ulazimo sad u rasprave da nas netrpeljivost veže za svoj objekt, a ljubav oslobađa - neka se time pozabave u nekoj transcendentalnijoj rubrici tipa crna kronika - previše je ljutitih mladih ljudi na kraju zaoralo po istoj brazdi, priznali si to ili ne.
Sad ili nikad
Zapravo, malo tko shvaća pod kojom torturom prolaze dvadesete. Trebali bi toj generaciji zapaliti svijeću svako malo. Čovjek kasnije u životu može spustiti olovku na stol, birati mjesto i vrijeme, između zapaliti cigaretu, no pomisao da si još samo toliko i toliko mlad i da još nisi napravio ono što se pod svaku cijenu mora napraviti – e tu bi se slomila i daleko starija škvadra. U tridesetima i kasnije 'sad ili nikad' zvuči daleko bolje: 'Sad, sutra ili za godinu dana, nema beda, dogovorit ćemo se.' Svim dvadeset i plus godišnjacima savjetujemo da se prištekaju na ideologiju rezerviranu za sredovječnu gerijatriju i garantiramo im da će im desetljeće trajati dvostruko duže.
S godinama sve gubi boju
Možda najveća iluzija manjka godina je da život polako, ali sigurno ispire boje, intenzitet i zanos. A ne, ne. Naprotiv, količina gušta vezana je pupčanom vrpcom za količinu svijesti. U svemu – od prijateljstva i ljubavi do seksa ili hrane. Ili je netko uspio još uvijek ne informirati se o šezdesetogodišnjacima koji se praše kao uskrsni zečići? Nego, što hoćemo reći... Da... Mladost i eksces – ok, možda. Mladost i užitak – onak, vrlo možda. Šteta tek što nas je priroda zaribala, pa kad napokon sazrijemo za ekstaze svih vrsta, tijela nam izgledaju kao polupojedeni Kiki.
Totalno drukčiji
Ljudska psiha je lunapark trikova, a ne bismo li se dokopali kakve-takve samosvijesti, jedan je apsolutno neizostavan. Ideja da smo ful drukčiji nego generacije prije nas. No, da nas netko sad vremenski teleportira pred naše starce u doba kada su brojali 20+, nemalo bismo se iznenadili. Nisu imali Wii i nisu postali 17. seriju fotki s tuluma na Fejs, ali u glavi... Vjerojatno su nam bili sličniji nego bismo to ikada poželjeli. Srećom ili nesrećom, ne sjećaju se toga previše, pa se još manje možemo sjećati i mi.
Vrijeme za brendiranje
Na kraju, da prospemo šamarčinu starijima i ideji kojom redovito šopaju podmladak – to da se moraš pronaći, definirati i identificirati prije nego te pripuste u svijet odraslih. Do izvjesnog vremena moraš znati što hoćeš, tko si, što ćeš točno raditi...Dobro da još ne traže da znaš kako ćeš završiti. Pa onda hrpetina genijalnih ljudi ostaje paralizirano i dezorijentirano jer nisu uspješno odgovorili na postavljena pitanja u zadanom vremenskom intervalu. Oko svih dobrih stvari treba odugovlačiti, da ne navodimo primjere, jer jedno brzo rješenje stvara sto cjeloživotnih problema. O njima sve znaju oni koji se prže na plus 30.