Nels Quevli, autor pamfleta 'Što bi se trebalo napraviti s tijelima mrtvih' (1936), uistinu postavlja dobro pitanje. Bez obzira na to što bi sedamdesetogodišnjem bivšem apotekaru i 'piscu o znanosti' koji je 50 godina proučavao smrt stvarno dobro došao urednik, relativno je lako shvatiti da se zapravo radi o strahu da bi mogao biti živ zakopan.

U vrijeme kada je pamflet napisan, početak raspadanja leša još uvijek je bio jedini način da se sa sigurnošću utvrdi nečija smrt, stoga Quevli traži da se leševi ostave tri dana u 'Kuću mrtvih', nekoj vrsti mrtvačnice, na temperaturu od 29 stupnjeva. U slučaju da je preminuli zaista još živ, vjerojatno bi bio dehidriran i u lošem stanju, no autor smatra da je to još uvijek bolje nego biti živ zakopan ili probuditi se za vrijeme autopsije.

Definiranje točnog trenutka smrti bilo je važno medicinsko pitanje u 19. stoljeću. Ukratko, stoljećima se smrt opisivala kao nedostatak kucanja srca, pa je oduvijek bilo neobično bitno to da onaj tko proglašava smrt ima dobar sluh. Stetoskop je izmišljen tek 1816, a kad se pojavio izgledao je kao drvena truba za gluhe. Taj, u usporedbi s današnjim instrumentima, primitivan komad medicinske opreme još uvijek je bio bolji nego ništa. Naravno, jedan dio doktora odbijao ga je koristiti, jer su se osjećali uvrijeđenima nedostatkom povjerenja u njihov sluh.

Ta metoda utvrđivanja smrti također je bila znatno elegantnija od nekih koje navodi Jan Bondeson, autor knjige 'Živ zakopan, zastrašujuća povijest našeg najosnovnijeg straha':

- tanatomjer Christiana Friedricha Nassea bio je dugi toplomjer koji se stavljao u želudac kako bi izmjerio tjelesnu temperaturu koja bi bila znak može li tijelo biti živo ili ne;
- Barnettova metoda koja se sastojala od furenja kože mrtvaca kako bi se vidjelo hoće li nastati plikovi (ako nema plikova, nema ni života);
- Middeldorphova srčana zastavica, igla koja bi se zabila u srce koje bi, ako je još živo, izazvalo da iz instrumenta iskoči mala zastava (vrlo viktorijanska i vizualna metoda);
- Lebenspruefer Christiana Augusta Struwea bio je električni instrument koji bi stresao strujom oko i usnu;
- neimenovani duhanski klistir koji je prošao nekoliko etapa razvoja (od puhanja kroz cijev, preko mijeha koji je zamijenio doktorova usta, do još moćnije analne duhanske peći). Svakako se mora dodati da je taj isti klistir korišten i za oživljavanje utopljenika;
- Leon Collongues vjerovao je u to da može čuti rad kapilara mogućeg mrtvaca ako si stavi njegov prst u uho;
- Jules Antoine Josat izmislio je štipač bradavica koji vraća u žive koji je funkcionirao na premisi da se čak i iznimno omamljena osoba mora probuditi ako se uštipne za bradavicu. Drugi doktor isprobao je njegovu metodu na živim pacijentima koji su bolovali od histerije i dokazao da nema nikakve reakcije.

Jedna od najspektakularnijih razrada ideje štipanja bradavica bila je potezanje jezika doktora J. V. Labordea, teoretskog fizičara koji je smatrao da će kontinuiran režim potezanja jezika vratiti pacijenta u život. Dobio je nagradu od 2.500 franaka za svoju inovaciju.

Laborde je osnovao mrtvačnicu i lako je zamisliti da je u njoj radio čovjek čiji je posao bio potezati jezike mrtvaca. Na sreću takvih radnika, ubrzo je izmišljena i električna sprava koja je to radila umjesto njih.

Laborde je umro 1903. Zbog različitih društava čiji je član bio, u oporuci je zahtijevao da mu tijelo bude i secirano i kremirano, a mozak je ostavio antropološkom muzeju.

U svjetlu ovih informacija, nije uopće čudno to što je Mary Shelly napisala svoj čuveni hororac, 'Frankenstein ili moderni Prometej' u to vrijeme. Što je puštanje struje kroz tijelo sastavljeno od različitih ljudi za ove doktore. Jedino je čudno to da sami nisu isprobali tu metodu.