Nemoguće je pisati recenziju Flashpointa 2 bez spominjanja njegovog prethodnika, jer originalni Flashpoint slovi kao jedna od najboljih igara svih vremena te zauzima posebno mjesto u hladnom srcu vašeg recenzenta. 'Jedinica' je bila čista, destilirana simulacija: moglo se raditi apsolutno sve. Prije svake misije dobili ste glavne zadaće, ali je način njihove realizacije ovisio samo o vama. Primjerice, na jednom se nivou trebalo potiho ukrasti dokumente iz neke baze, no ako vam se nije dalo šuljati, nitko vam nije branio da otmete neprijateljski helikopter, počinite totalni pokolj u bazi te mirno išetate s papirima u ruci. Ovdje toga nema.

Molim, što, aaaarggh? Da, Flashpoint 2 je puno suženija i skučenija rabota s povelikom dozom skripte. I dalje se slobodno krećete po ogromnoj mapi kako vas volja, ali zaboravite na upadanje u svakog fiću i svakog spačeka, a tenkove i helikoptere vozit ćete tek u za to određenim misijama. Grozno, ali istinito - Flashpoint 2 više nije čista simulacija. Nažalost, to je bilo nužno jer igra se, osim za PC, plasirala i na konzole, a jasno je da konzolaška populacija nije naviknuta na perfektno gađanje i gerilsko natjeravanje po šumi. Ipak, ona osnovna igraća mehanika je sasvim u redu.

Puškaranje je ultrarealistično, meci se ponašaju kao i u stvarnosti te prilikom gađanja treba uzeti u obzir udaljenost s koje se puca. To će pak redom biti distance veće od pedesetak metara. Baš kao i u pravome ratu! A baš ćete, kao i u stvarnosti, umirati nakon svakog dobro primljenog metka. E vidite, to će razljutiti arkadaše navikle na Call of Duty Modern Warfare. Naime, Flashpoint 2 nije ni simulacija, ni arkada. Radi se o kompromisu. Iskreno, nama je taj kompromis legao sasvim u redu, ali pitanje je kako će leći i raznorodnim klanovima igrača. No jedno je sigurno, ovo više nije Flashpoint te se pitamo zašto igra i dalje nosi njegovo časno ime? Valjda zbog licence.