Svemirski marinci

Svaki heroj znanstvenofantastičnih priča koji ima imalo veze s vojskom uočljiv je već izdaleka. Čim vidite frizuru od pet milimetara (ako to uopće možemo nazvati frizurom) ili, još bolje, ćelavu glavu nasađenu na razvijeno muško tijelo, znate da je to vojničina koja će porazbacati sve negativce, spasiti lijepu djevu i osigurati opstanak čovječanstvu. Spomenuti likovi u svim igrama vrlo malo ili ništa ne govore, što im ne zamjeramo, jer nisu napravljeni da pričaju uz jutarnju kavicu, već da mlate čudovišta, zločince, poludjela računala i demone. Dakako, maskirno odijelo je neizostavan modni detalj, bez obzira što se maslinastozeleni uzorak ili onaj iz pustinje nimalo ne uklapaju u okruženje u kojem ratuje, a neki od njih zapale i odeblju cigaru tijekom rijetkih odmora bez obzira gdje se nalazili. I bez obzira na zakon o pušenju.

Klasični crnci

U masi igara crnci su prikazani kao mišićavi gorostasi bez osjećaja kojima je jedini cilj nešto ubiti, razbiti, ukrasti ili pak suprotno svojim uvjerenjima, napraviti iznimku i pomoći igraču u nevolji. Najčešće su ukrašeni raznim tetovažama i obaveznim majicama kratkih rukava kako bi igrači jasno uočili predimenzionirane bicepse i debeli lanac oko vrata, što je karakteristika svakog mačo muškarca, te odmah shvatili da pred sobom imaju nemilosrdno biće. E, da, ne smijemo izostaviti ni gomilu psovki koje tijekom rijetkih konverzacija uspije izustiti u kratkom vremenu dubokim glasom.

Osviješteni muškarci

Većina japanskih igara u nedostatku ženskih likova kao glavne junake stavlja golobrade mladiće, često nesretnih sudbina, povezanih s rastavljenim ili preminulim roditeljima, ili ih se junačina ni ne sjeća. Momak nije svjestan ni vlastitih moći koje su mu na raspolaganju, pa su igrači stavljeni na muke i moraju predugo igrati kako bi im postale dostupne sve čarolije ili posebni udarci - dečko je naime vrhunski mačevalac i poznavatelj svih drevnih borilačkih vještina. Glede izgleda koristi se uvijek jedna te ista šablona: duge noge, uzak struk, tanašne ručice, prćast nos, dok je frizura modernija varijanta legendarnog kapetana Mikija, a nađe se mjesta i za šal oko vrata ili oko zapešća. Uvijek zadubljen u vlastite misli i progonjen, naš lik voli pričati, iako sumnjamo da ga netko uopće sluša i razumije.

Izostanak pamćenja

Uistinu nam nije jasno zbog čega masa pisaca scenarija za videoigre brije na tako glupu priču koja uvijek započinje buđenjem uz potpun gubitak pamćenja. Naš jadni heroj je zbog toga potpuno izgubljen u svijetu u kojem se nalazi i nije mu jasno zbog čega ga svi napadaju, dakako, bezuspješno. Tek oko polovine igre nazire se uzrok amnezije, no do kraja teško da ćemo saznati čitavu priču koja ne mora nužno biti povezana s radnjom u igri. Dijelove prošlosti autori nam maštovito otkrivaju kroz međuscene i fleševe koje je potrebno povezati u cjelinu, premda nam to najčešće nije bitno. Ako je igra dobra, uopće nas ne zanima je li glavnog junaka ugrizao kibernetički komarac ili je dobio udarac u glavu ili se pokušao ubiti jer je otkrio da je nastran, niti bilo što drugo iz njegove prošlosti - važno je da ima dovoljno municije i života na raspolaganju.

Zaljubljene princeze

Došli smo i do dijela koji se tiče ljepšeg spola. Princeze, zatočenice i robinje zlih nakaza odavno su prestale biti isključivo plavokose (hvala nebesima barem na tome), ali su velike plave okice s dugačkim trepavicama i dalje učestale. Ne vjeruju čak ni junacima koji su ih došli spasiti, iako je svima jasno da je to ljubav na prvi pogled, tako da njihova naivnost i izigravanje svetica često živcira. Ako već ne nose bijele vjenčanice, uske haljine otkrivaju savršeno tijelo namijenjeno najhrabrijima, samo zaboravite na konzumiranje ljubavi, zaljubljenosti ili čega već - eventualno poljubac u obraz ili dodirivanje usana, i to je to. Čednost je ipak potrebno zadržati do vječnosti.

Dežurni negativci

Ako igra na temu rata, poglavito Drugog svjetskog, ima imalo mističnosti u sebi, budite uvjereni da iza čitave priče stoje zla njemačka vojna mašinerija i poludjeli znanstvenici koji oživljavaju mrtve i rade svakojake eksperimente i okultne obrede. Prizivanje demona i nemrtvih za njih je mačji kašalj, dok očijukanje sa samim vragom predstavlja svakodnevno ubijanje vremena i neobaveznu trač partiju. Dakako, uvijek se nađe kakav hrabri heroj koji gotovo goloruk upada na tulum i sprečava osvajanje svijeta u posljednji tren, a na kraj mu ne mogu stati ni elitni odredi, mitraljeska gnijezda, psi, bunkeri, pa ni moćni tenkovi. Vojska od koje je strepio čitav svijet ostavlja šifre i ključeve na vidljivim mjestima, dok je ulazak u njihove tajne laboratorije jednostavniji od ulaska u šoping  centar. A da ne pričamo da je stotinu njih uvijek u paničnom strahu od samo jednog hrabrog luđaka koji božjom providnošću zna upravljati njihovom tehnologijom, za koju ni sam Adolf nije znao da postoji.

Striptizete

Vjerojatno najgori i najčešći kliše i bit će tako do kraja svijeta - polugole žene. Lako ih je zapaziti jer njihova odjeća otkriva više no što je potrebno i kod napaljenih tinejdžera raspiruje pokvarenu maštu. Dakako, ništa od akcije (one prostačke), jer one su tu isključivo kozmetička nakupina piksela na koju može (ali neće!) pasti nabildana nakupina piksela. Potonji, nažalost, uvijek odabiru ranije spomenute princeze umjesto žena koje su svjesne svojih čari, što se ne događa u stvarnom svijetu. Uglavnom, oskudno odjevene žene možemo sresti u ulogama čarobnica, nindža, vampirica, vojnikinja (pogotovo njemačkih), kućanica, atentatorica, arheologinja, kiborga i svih ostalih likova iz videoigara kojih se možete sjetiti. Krase ih savršene duge noge, zamamne stražnjice, oveće čvrste grudi i odjeća koju je teško nazvati svakodnevnom - eventualno u kakvom bordelu.