Ako sami niste našli ptičicu koja je ispala iz gnijezda, sigurno poznajete nekoga kome se to dogodilo. Nerijetko se u tim slučajevima događalo da 'iskusniji' upozore da se ptića ne smije dirati jer će ga onda majka napustiti.

Detaljniji odgovor na pitanje zašto bi ptica ostavila svoje mlado nakon što ga čovjek dotakne imao je neke mutne veze s mirisom koji bismo ostavili na njemu. I od tog dana, kad god vidimo ptičicu koja je pod drvetom, ponosno se s osmijehom sjetimo da je ne smijemo dirati i nastavimo svojim putem.

S jedne strane, pravilo da se ne pačamo u podizanje mladih ptica i nije loše s obzirom da to nije jednostavno koliko se možda isprva čini, no neke su države osmislile i dodatne motivacije da zanemarimo ptičice koje izgledaju kao da su ispale iz gnijezda poput zakona koji kaže da možete završiti u zatvoru na šest mjeseci i platiti do 15.000 dolara kazne ako imate ikakve veze s divljim pticama, njihovim gnijezdima ili jajima, piše Cracked

Osnovni problem ovog mita je što ptice baš nisu poznate po svom njuhu, već vidu i sluhu, pa teorija da ste osudili ptića na život Olivera Twista čim ga dotaknete baš i ne drži vodu. Drugi problem leži u tome da pticama stvarno nije važno jeste li dirali njihovog mladunca ili ne.

Majka neće prestati biti brižna prema svom ptiću bez obzira što ste ga dotaknuli. Jedino objašnjenje za ovaj bizaran mit je da ga je netko počeo širiti da ljudi ne bi rutinski kući donosili ptičice koje još ne znaju letjeti.

Službeno objašnjenje raznih organizacija za brigu o divljim životinjama tvrdi da je svaki kontakt s mladuncima loš jer ih može spriječiti da nauče vještine koje su im neophodne da prežive. S obzirom koliko su mala djeca poslušna i nikad ne bi prkosila roditeljima da 'spase jadnu ptičicu', nije ni čudo da se urbani mit o pticama koje ostavljaju svoje mladunce brzo proširio.

Ako prepolovimo glistu na dva dijela, postat će dvije gliste

Mnogi od nas su nesumnjivo proveli dio djetinjstva čeprkajući po zemlji u vrtu ili parku i otkrivali čuda prirode mučenjem mrava, puževa i glista. Jedna od prvih stvari koju smo u to vrijeme zamijetili je da se glista nastavlja micati čak i kad je prepolovimo.

Nedugo nakon naših prvih bioloških eksperimenata saznali smo i za mit o tome da nije bitno što smo prepolovili glistu jer će svaki dio postati novo biće. Kao djecu nas to sigurno nije previše čudilo, a dobar primjer da u prirodi ima svega i svačega su i gušteri kojima cijeli rep ponovno naraste nakon što ga izgube.

Naravno, problem je u tome što ako prepolovimo bilo koju drugu životinju nećemo dobiti dvije nove životinje. Dobit ćemo jednu koja će završiti u dubokom smrzavanju ako je jestiva.

Na stranu činjenica da su gliste (iako se tako ne doimaju) podjednako kompleksni organizmi kao muhe ili žohari, no ono što je stvarno trebalo odati ovu priču kao mit je matematika. Kad bi prepolovljene gliste svaki put ostale žive i još se k tomu podvojile u dva nova organizma, vrlo skoro bi cijeli svijet bio prekriven glistama. Prava istina je da neke vrste glista imaju veliku moć regeneracije i obnavljanja dijelova tijela koje je na neki način oštećeno.

Zaključak cijele priče je jednostavan – prvi eksperiment koji ste napravili u svom djetinjstvu sastojao se od toga da ste prepolovili živo biće napola i zatim ga promatrali kako umire u boli. Sva sreća da su vam roditelji objasnili zašto nije dobro dirati ptice.

Svatko tko je vlasnik zeca dobro zna da zečevi zapravo nisu pretjerano zainteresirani za narančasti dio mrkve, već za zeleni dio na kraju. Zečevi uglavnom jedu salatu i slično zelenilo.

Baš kao zečevi i njihova povezanost s mrkvama, svi znaju da miševi vole sir. Osim što ga baš i ne vole.

Ali, kažete vi, svi smo vidjeli ogromne količine animiranih filmova i zabavnih ilustracija koje jasno prikazuju zečeve kako jedu mrkvu i miševe kako trpaju ogromne komade sira u svoja mala usta. Zašto bi ljudi koji crtaju zečeve i miševe tako bezočno obmanjivali javnost, pitate se.

U stvarnosti miševi imaju vrlo osjetljive nosove i sirevi uglavnom imaju preintenzivan miris za njih. Mali glodavci zapravo više naginju hrani bogatoj šećerima poput voća i pšeničnih proizvoda.

Za mit o zečevima i mrkvama kriv je (tko drugi?) čuveni Zekoslav Mrkva. Kad je 1934. prikazan film s Clarkom Gableom kako gricka mrkvu, nedugo nakon toga su Zekoslavovi animatori napravili istu scenu s popularnim zecom koja je nakon toga postala dio onoga što odmah prepoznajemo čim vidimo crtić o najpoznatijem zecu. Nakon 75 godina animiranih filmova u kojima zec slasno mljacka dok jede mrkvu zapravo nije ni čudo da svi mislimo da je zečevi obožavaju.

Nastanak mita o miševima i siru nešto je manje jasan, ali jedna od popularnijih teorija je da su miševi u srednjem vijeku često jeli sir jer nisu mogli do pšenice koja se nalazila u velikim vrčevima. Jednako kao što su mnoge bake krivo shvatile pozitivan komentar nekog variva pa vam ga odonda svaki put spremaju kad dođete u goste, tako je i usputni komentar o čestom viđanju miševa koji jedu sir u srednjovjekovnim smočnicama postao mit koji ih prati već skoro tisuću godina.

Prvi put kad ste pitali zašto deve imaju grbe netko vam je vjerojatno otkrio da u njima drže vodu jer žive u pustinji – i lagao vam je.

Deve u stvarnosti pohranjuju mast u svoje grbe, a ne vodu. Ako putujete pustinjom, mast je praktičnija od vode jer je izvor energije. Iako trebaju vodu da bi preživjele, deve bolje zadržavaju nižu temperaturu tijela, što im uz još nekoliko tjelesnih posebnosti omogućava da dugo izdrže bez vode, a da ne dehidriraju.

Porijeklo mita o vodi u devinim grbama vuče korijene iz rimskog doba, kad je Plinije Stariji u jednom od svojih djela teoretizirao da deve imaju dva želuca – jedan za hranu i jedan za vodu. Plinije je inspiraciju za svoju ideju vjerojatno dobio iz priča o pustinjskim putnicima koji kad ostanu bez vode znaju rasporiti devin trbuh da bi došli do nje.

Crvena boja razjaruje bikove

Svi znamo da su Španjolci poznati po svom bizarnom sportu u kojem smiješno odjeven muškarac mora probosti bika koristeći samo mač i crvenu maramu. Animirani filmovi su tokom godina naglasili da baš crvena boja posebno živcira bikove.

No postoji jedan problem s tom pričom – bikovi ne vide boje. Ono što stvarno živcira bikove u areni (osim što ih ljudi pikaju mačevima) je pomicanje krpe u toreadorovim rukama.

Objašnjenje za ovaj mit je to što borbe bikova imaju svoj uvriježeni redoslijed. Toreador u prva dva dijela predstave mami bika žutom maramom, a u trećem i završnom dijelu koristi crvenu tkaninu. Naravno, kad treći dio počne, sve da i vidi boje, biku više ne bi bilo važno što toreador drži u rukama – sve o čemu govedo u tom trenutku 'misli' je što će sa svojim rogovima napraviti nesretniku koji ga maltretira cijelo vrijeme.