Svakodnevno se susrećemo s apelima udruga koje zbrinjavaju i udomljavaju životinje da se ljubimac ‘bira srcem’, odnosno da se mačke i psi ne udomljavaju po izgledu, nego po karakteru. Jedan od najvećih problema s kojim se susreću, osim dobi životinje (mlađe se puno lakše udomljavaju), jest invaliditet pri čemu ljudi apriori odbijaju udomiti životinju ‘s felerom’. No utječe li taj ‘feler’ na kvalitetu života ljubimca i ljubav i veselje koje će vam tijekom života pružiti?
Nedavno smo na mail rubrike od čitateljice Blanke dobili fotografije njezine ljubimice, mačke Dragice. Gospođa Blanka s ponosom i veseljem poslala je četiri fotografije tigraste mace stare oko pet godina koju su našli na cesti i koja je već četiri i pol godine dio njihove obitelji. Dragica ima problem s desnim okom i ne vidi na njega što je vrlo vjerojatno posljedica herpes virusa koji zahvaća vrlo velik dio mačića koji se povlače po ulici, ili kakve slične infekcije.
No, kako naglašava vlasnica, maca je u potpunosti funkcionalna, ništa ne fali ni njoj ni njenim ‘gazdama’ (iako je uvijek upitno tko je tu gazda, barem kad su u pitanju mačke. :) ‘Ona je najslađa maca na svijetu, ima oko pet godina, kod nas je već četiri i pol godine (uzeli smo je s ceste kao malu mačkicu) i uljepšava nam život svaki dan. Ne vidi na desno oko, ali bez obzira na to, ona je šarmantna, mlada dama, prava princeza! Sve se vrti oko nje i sve je podređeno njoj’, napisala je čitateljica.
Tigrasta Dragica potaknula nas je da još jednom ponovimo i upozorimo da životinje nisu ukras i modni dodatak, već živa bića koja kao i mi osjećaju sreću, ugodu i ljubav, ali i bol, tugu i sve ono negativno što im znamo priuštiti.
Opasnosti neinformiranja
Podsjetimo se samo situacije na američkim ulicama koju je direktno uzrokovao uspjeh filma ‘101 dalmatinac’ 1996. Samo šest mjeseci do godinu dana nakon izlaska filma, taman koliko je potrebno da štene postane odrastao pas, skloništa za životinje i udruge za spašavanje ljubimaca zabilježile su porast u ostavljenim i odbačenim dalmatincima za 25 posto. Ako vam to ne zvuči puno, jedno sklonište za životinje u Koloradu imalo je porast pasmine dalmatinaca za 310 posto, a jedno u Tampa Bayu za nevjerojatnih 762 posto!
Ljudi su se gledajući film zaljubili u zaigranu točkastu vrstu, uvijek veselu, izrazito inteligentnu… No u stvarnosti se radi o prilično zahtjevnoj pasmini koja svom vlasniku više pruža izazov. Zato su ih, nakon što su od slatkih štenaca postali odrasli psi, masovno ostavljali pred vratima azila ili jednostavno na cestama.
To je vjerojatno idealan primjer koji dokazuje koliko je važno informirati se i odabrati životinju, bilo mačku, bilo psa, prema karakteru, a ne izgledu.
No to je i dalje velik problem s kojim se udruge i skloništa za životinje i kod nas susreću. Ako mačka ima bilo kakvu fizičku manu, koja joj pritom nimalo ne smeta u svakodnevnom životu, udomit će se vrlo teško ili nikako.
Kako kažu u Udruzi Sklonište dobrote iz Čakovca, na taj problem ukazuju svakodnevno. ‘Što se tiče udomljavanja invalidnih maca, mi kao udruga pokušavamo reći da su to ‘gledaj sa srcem’ mace. Dakle, one mace koje možda na prvu nisu krasne, divne, čupave, plavooke, ali usprkos tome imaju osjećaje, vole vas, uveseljavaju, čine vas sretnima… Usudila bih se reći da takve mace osjećaju svojevrsnu zahvalnost što ste im pomogli pa su i privrženije od potpuno zdravih maca. Njihov invaliditet smeta nama ljudima, jer one sasvim dobro i normalno mogu živjeti s njim. Ono što je jako bitno, kod udomljavanja bilo kakve životinje treba razmisliti mogu li se ljudi pravilno brinuti o njoj i imati na umu da se ne radi o igrački koja je zanimljiva par mjeseci pa se nakon toga može baciti i zamijeniti novom’, naglašavaju.
Istu stvar naglašava i Prava šapa: ‘Teže se udomljavaju mačke s invaliditetom, slijepe, bez noge i slično, iako te mace sasvim normalno funkcioniraju, poput ‘savršenih’ mačaka, ali ljudi su ti koji se teško nose s njihovim fizičkim nedostacima. Neopravdano smatraju da takve mačke pate, da se muče, ali to je zapravo projiciranje na neki način. Sa sigurnošću možemo reći da se mačka bez noge ili vida savršeno snalazi u poznatom prostoru, igra se i skače kao i normalna maca. Nastojimo što više educirati i senzibilizirati ljude o ovakvim slučajevima i čini se da ipak ide na bolje. Prije par godina, u Hrvatskoj je bilo skoro nemoguće udomiti potpuno slijepu macu, a sada ljudi reagiraju i udomljavaju. Slabo je to još, potrebni su mjeseci da se udome takve mace, ali na kraju ipak pronađu dom.’
