Već pedesetak godina ljudska vrsta šalje u svemir poruke o sebi i svojem planetu. Problem je što pate od iste boljke kao i kada ih upućujemo jedni drugima: jednostrane su, izbjegavaju navođenje problema i nebulozno uljepšavaju stvarno stanje
Ima otprilike pedeset godina kako svemirske agencije šalju poruke i informacije o ljudskom rodu eventualnim bićima iz nekog drugog sazviježđa, no jesmo li u svemu tome baš iskreni, pita se Douglas Vakoch iz Instituta za potragu za vanzemaljskom inteligencijom (SETI) u New Scientistu.
Kada je NASA započela s programom Voyager 1977. svemirski brod sadržavao je zvučne zapise i slike života na Zemlji, opisujući raznolikost prirode i kulture, ali niti riječi nije bilo o ratovima, siromaštvu ili bolestima.
Ideja da u međuzvjezdanoj diplomaciji treba izbjegavati početne kontroverze može bez problema rezultirati nizom kontraindikacija. Eventualnim vanzemaljskim bićima bit ćemo možda totalno nezanimljivi s priglupo ušminkanim pozdravima.
U ranim sedamdesetima na dvije letjelice bile su zakucane ploče s prikazom golog muškarca i žene i nekoliko natuknica iz elementarne matematike, na što su mnogi reagirali opaskama da u svemir šaljemo pornografiju. Tko se to predstavlja potpunim strancima pokazivanjem spolnih organa i zašto mislimo da je to prikladno za prvi susret s alienima, ako tako nije ni među nama? Ne računamo, dakako, pojedince kojima je identitet završio među preponama.
Sve su to pitanja koja postaju ponovno aktualna u osvit novog programa Instituta SETI koji će krenuti 15. svibnja ove godine, a imat će za cilj prikupiti poruke Zemljana za vanzemaljce. Svatko tko im ima potrebu nešto reći moći će to učiniti na njihovim web stranicama, a hoće li i kada ta gomila biti lansirana u svemir, nije poznato. Za početak Institut želi oživjeti diskusiju kako bismo se uopće trebali predstaviti malim zelenima.
