Zatim se spuštam niz stepenice i kuham kavu. Treći par očiju, onih zelenih na najčešće bezdlakom licu - uglavnom već dirinči. Barem netko od nas ima stalan posao, pseća hrana zagarantirana!

Pijuckajući kavu, navlačim uniformu za šetanje pasa – crne cargo hlače pune blatnih tragova šapa, prljavu pernatu jaknu, oboje s puno džepova u kojima je obavezna oprema: loptice, frizbi, vrećice za skupljanje dreka i nagradice.

U dvorištu navlačim tenisice pune naslaga skorenog blata i – put pod noge. Kako mi ne bi bilo dosadno s dva psa, uzmem još i susjedovog pa zatim do početka parka mantram: 'Samo da ne vide mačku, samo da ne vide mačku!' Mislim, oni zajedno imaju 70 kilograma, a ja tek nešto više. Ne puno više. Ali dovoljno. Bolje da ljulja nego da žulja.

To je moj omiljeni dio dana – bez obzira pada li kiša, snijeg ili žeže sunce, ja svako jutro izlazim u šetnju i minimalno sat-dva hodam po obližnjoj šumi ili ih u parku zabavljam žonglirajući frizbi i nekoliko loptica, u lažnoj nadi da ću ih jednoga dana naučiti da savršeno aportiraju.

Obično izbjegavam parkove gdje se skuplja puno ljudi zato što nije lako paziti na tri psa istovremeno, a i da budem iskrena – ljudi me ometaju u onome u čemu najviše uživam – igri i komunikaciji s mojim životinjama. Okej, priznajem - kao mala sam htjela biti pas…

Međutim, već neko vrijeme moje šetnje nisu bile kao prije – pse nisam puštala s uzice, gledala sam u pod i zavirivala pod grmlje, neurotično vikala 'Fuj to!' čim bih vidjela da neki pas spušta njušku zemlji, nepovjerljivo sam škiljila u ljude u parkovima bez pasa koji su na bilo koji način izgledali sumnjivo – a to su mi bili svi oni koji nisu imali pse i općenito sam se ponašala kao neurotična slonica u minskom polju. Na stranu činjenica da su mnogi zagrebački parkovi nalik minskom polju – što se dreka tiče. Mislim da mi vlasnici pasa imamo dosta putra na glavi kada se radi o čišćenju za svojim psima i ne iznenađuje me to što mnogim ljudima nismo omiljeni prizor. Ali da će to dogurati do masovnog trovanja, nikada ne bih pomislila.

A pomislila sam.

Na sreću, prva vijest o tome do mene je došla dan nakon što je moja kujica usred noći počela povraćati, tresti se i sliniti – što su inače tipični simptomi gastritisa, ali i trovanja. Međutim, nakon trideset i više godina iskustva s psima koji su u stanju svašta strpati u sebe – od pokvarene hrane koju je susjed bacio u grmlje 'za ptičice' nesvjestan da u biti hrani štakore (zbog kojih onda deratizacija postavlja otrove pa stradaju uglavnom mačke, ali i pokoji pas, to će vam svaki veterinar potvrditi), do kamenčića, komada plastike i drveta – ja sam već na to i navikla. No iako je moja kujica na kraju izbacila komadić drveta koji je očito bio krivac, jednjak joj je bio već toliko iziritiran da nije mogla prestati povraćati bijelu pjenu. Odmah ujutro (naravno da je bio vikend, sr*** se ne događaju u radno vrijeme) nazvala sam svog prijatelja veterinara koji mi je rekao što da joj dam i upozorio me da je dovedem ako se ne smiri u roku od pola sata. Na sreću, smirila se i zaspala. Ja sam, naravno, sjela kraj nje, stavila laptop u krilo i – čisto onako, prije nego što počnem pisati – 'malo' zasjela na Facebook, a kad tamo...

Sljedećih sam dana plakala, dramila, gledala TV, slušala radio, klikala po Facebooku, sherala grozne fotografije otrovanih pasa, guglala otrove i njihove simptome, grlila svoje pse plačući i nakon nekoliko dana dobila totalni slom živaca i odlučila se odseliti odavde! Večeri sam provodila gledajući TV i vijesti koje bi svakog normalnog natjerale na samoubojstvo pa čak i da je početak sezone godišnjih odmora, a vani cvale ruže, sjalo sunce i cvrkutale ptičice – pa čak su i vremenske prognoze graničile s crnom kronikom u stilu - 'Zbog nepovoljne biometeorološke situacije, žene u PMS-u će histerizirati, a muškarci se bokserima tući oko mjesta za parkiranje', nakon čega bih odgledala jedno dvije-tri epizode britanskih serija o serijskim, masovnim i perverznim ubojicama te o seciranju leševa kako ne bih razmišljala o tome kako će mi neki manijak otrovati psa i na kraju bih iscrpljena zaspala i sanjala – Facebook.

Kulminaciju straha doživjela sam nekidan, pri jutarnjoj šetnji – na šumskoj sam stazi naletjela na žuti prah na gomilici neotopljenog snijega. Čučnula sam da ga bolje promotrim istovremeno pripremajući vrećicu za dokaze u maniri CSI, a zatim shvatila da gledam u – palentu! Malu hrpicu grubo mljevenog kukuruznog brašna. U tom sam trenutku shvatila da sam očito definitivno podlegla masovnoj psihozi budući da mi je prva (logična, u danim okolnostima, zar ne? Ne?) pomisao bila – mora da je to otrov!

To je to, pobješnjelo sam nazvala svoje racionalno drugo ja i rekla – 'Dosta mi je svega, selimo na svjetionik na Palagruži, ima li što udaljenije? Sušac? Može!'

Nakon porcije mog nekonstruktivnog divljanja, moje racionalno drugo ja reklo je: 'Pa dobro, imamo li mi četiri prijatelja koji su veterinari?' 'Imamo', šmrcnula sam. 'Jesi li ti novinarka?' 'Pa, valjda', promrmljala sam. 'Pa zašto ih onda ne nazoveš i istražiš tu priču? Čisto zbog svog mira?' 'Pa dobro', useknula sam se u onu maramicu koju sam kanila umočiti u blato s palentom i histerično otrčati na zavod za toksikologiju, ma gdje se nalazio.

Umjesto toga, došla sam doma i nazvala svog kvartovskog veterinara koji mi je rekao da je u svojoj dvadesetogodišnjoj karijeri vidio samo jedan slučaj trovanja pužomorom i da je to bilo prije nekoliko godina, te da ni njemu nije jasno o čemu pišu novine, ali da nazovem Veterinarski fakultet, jer oni sigurno imaju više pacijenata. Od njih sam saznala da su imali tri slučaja mogućeg trovanja, ali svakako ne pužomorom ili bilo čime što je do tada spomenuto u novinama te da su već davali izjave za medije, ali su novinari objavili svoju 'istinu'.

Zatim sam nazvala svog prijatelja koji ima ambulantu u Dubravi. On mi je rekao da nema ni manje niti više slučajeva nego inače i da se takve stvari događaju te da uvijek treba paziti, ali da on ne vidi nikakvu uzlaznu putanju ni bilo kakav razlog za zaključke o tome da se radi o 'masovnom trovanju', naprotiv – i njega su te vijesti zaintrigirale, pa se raspitivao, ali iz razgovora s kolegama na patologiji nije saznao baš ništa što je novinare moglo navesti na takve zaključke.

Sada sam već malo lakše disala.

Odmah sam ushićeno nazvala nekoliko prijateljica kako bih i njih umirila dobrim vijestima iz svijeta veterine, a zatim krenula u šetnju sa psima kako bih po kvartu raširila lijepu vijest.

A tada sam doživjela nešto o čemu sam sigurna da psiholozi i sociolozi imaju koju pametnu za reći - većina ljudi mi je rekla: 'Ne, ne, vidio/vidjela sam u novinama da je XX pasa uginulo od pužomora/mišomora/ilegalnog/nepoznatog otrova…..' ili 'Ne, nije to istina, danas su na televiziji rekli da su na Veterinarskom fakultetu rekli….' Ili: 'Ma veterinari lažu, znam ja jer je pas prijateljice moje prijateljice uginuo…'

Glavni argument uvijek je bio isti: 'Pa ne bi novinari valjda lagali!?'

Ne znajući što da na to kažem, neki dan sam odlučila provesti još malo detaljnjije istraživanje; s interneta sam skinula popis veterinarskih stanica ambulanti i klinika grada Zagreba, od onih najomiljenije i najpopularnije koje se često pojavljuju u medijima, do nekih za koje nikada nisam čula, predstavila im se imenom i prezimenom i rekla im da me kao novinarku zanima jesu li u zadnja dva tjedna imali slučajeva trovanja pužomorom, mišomorom ili kakvim nepoznatim i/ili otrovom.

Ispalo je da sam - osim u slučaju Veterinarskog fakulteta - prva novinarka koja ih je nazvala i predstavila se imenom i prezimenom! Objasnila sam zašto ih zovem te im rekla rezultate razgovora s ostalim ambulantama. Na moje iznenađenje, mnogi su mi se zahvaljivali što sam ih informirala, jer su se čudili kako uz takvo masovno trovanje na koje upozoravaju mediji i društvene mreže oni nisu imali nijedan slučaj…

Jedna mi je ljubazna veterinarka, Marijana Škaljac, odlučila i pomoći pa je osobno ponovno nazvala još neke svoje kolege na Veterinarskom fakultetu i nekoliko ambulanti s kojima nisam razgovarala i poslala mi email: 'U pravu ste, zvala sam kolege na fakultet, imali su trovanja, ali ne na ovaj način ili nešto veći broj pacijenata. Zvala sam i druge kolege - ništa novo i neuobičajeno.'

Sve u svemu, veterinari ne samo da nisu imali nijedan slučaj trovanja pužomorom, već neki nisu imali trovanja  nikakvim otrovima u nekoliko zadnjih ne samo tjedana, već i mjeseci, a neki čak i godinama.

'Pa to je divna vijest!' zaključila sam.

A onda sam shvatila da sam tek tada postala zbilja jako ljuta.

I frustrirana.

Jer ako moram birati između mogućnosti:

a) da su ljudi u svojoj srži zli i da Zagrebom hara/ju manijakalni trovač/i koji želi/e pobiti sve pse u gradu te u tu svrhu investirati gomilu novca i vremena,

b) da su ljudi toliko naivni da vjeruju novinama, televiziji i glasinama,

c) da su ljudi koji rade u novinama najčešće tako slabo plaćeni i da im je lakše kopirati vijesti od drugih medija i…

d) ...da su ti mediji pak toliko željni bombastičnih naslova da ne žele ni istražiti, a ako je slučajno i saznaju, objaviti istinu i...

e) ...da je istina važna samo ako se može prodati….
...onda je možda ipak došlo vrijeme da kupim prnje, muža i pse i odem na Palagružu ili Sušac pecati glavoče. Ali razmislit ću još o tome – u šetnji.