Kad vam o Božiću počnu stizati uniformirane sličice i poruke preko WhatsAppa, Messengera, SMS-a i drugih kanala mnogi će ih samo pogledati i zatvoriti, ponetko će i odgovoriti, a dosta ljudi će se sasvim sigurno s nostalgijom prisjetiti uzbuđenja nekadašnjeg otvaranja poštanskog sandučića i vađenja šarenih čestitki pristiglih od rodbine i prijatelja s raznih meridijana.
Tehnologija je, naravno, učinila svoje, i osim rijetkih 'posljednjih Mohikanaca' teško ćete vidjeti da netko nosi u poštu cijeli bunt čestitki najdražima, ili poslovnim partnerima. Čak i čestitke koje služe u humanitarne svrhe često su se prebacile u digitalnu sferu, umjesto da svake godine čekamo kakvu će novu seriju izbaciti, recimo, UNESCO.
vezane vijesti
Time je dobrim dijelom — osim kod nepopravljivih nostalgičara — zamrla tradicija koja traje stotinama godina. Čak se zna tko je i kome prvo poslao nešto što bi podsjećalo na božićnu čestitku. Bilo je to 1611., kad je engleski kralj James I. (bio je također i škotski kralj, ali pod imenom James VI.) dobio od stanovitog Michaela Maiera pismo dimenzija 84 x 60 centimetara, presavijeno nekoliko puta zbog lakšeg transporta. Čestitka kralju i njegovom sinu Fredericku ispisana je u duhu mističnih učenja rozenkrojcera. U sredini je bila slika ruže, a poruke s najboljim željama za Božić i Novu godinu ispisane su oko cvijeta i unutar njega. Također, na pismu je ispisano i nekoliko pjesama. Da vidimo tko bi takvu čestitku uspio poslati WhatsAppom.
Naravno, prošlo je još neko vrijeme prije nego smo dobili prve čestitke u današnjem smislu. Masovniji običaj slanja čestitku pripisuje se engleskom činovniku Sir Henryju Coleu. On je 1843. ustanovio modernu poštansku službu, i bavio se mišlju kako bi ta ustanova mogla biti od veće pomoći običnim ljudima. S prijateljem umjetnikom Johnom Horsleyem dizajnirao je prvu čestitku koja se prodavala za jedan šiling. Imala je tri slike, na dvjema vanjskima bili su prikazani ljudi koji se brinu za siromašne, a u sredini je bila slika obitelji za bogatim blagdanskim stolom. Bilo ih je tiskano (i prodano) tisuću, unatoč prigovorima prizoru djece s čašama vina u rukama. Danas su kolekcionarski mamac koji koštaju tisuće dolara.
Masovnija proizvodnja — i slanje — stigla je dvadesetak godina kasnije, sa sve boljim tiskom i sve jeftinijom poštarinom. Običaj slanja čestitki brzo se iz Velike Britanije širio Europom, a početkom 20. stoljeća posebno je popularan bio u Njemačkoj. Prve čestitke obično su imale prizore Isusova rođenja, no u viktorijansko doba popularni su bili crvendaći i scene sa snijega, cvijeće, ali i humorni ili sentimentalni prizori djece i životinja.
Paralelno s Europom, moda čestitki širila se i SAD-om. U početku su bile vrlo skupe za obične ljude, sve dok se masovne proizvodnje nije uhvatio stanoviti tiskar njemačkog podrijetla Louis Prang koji je zanat počeo u Britaniji i odatle izvezao prve količine preko Atlantika. Njegove čestitke obično su prikazivale cvijeće i drugo bilje, i posebno djecu. Očito, što su prizori na čestitkama bili sekularniji, to su bile popularnije. Do 1880. Prang je proizvodio više od pet milijuna čestitki godišnje. Bogatstva ga je koštala vlastita popularnost, jer su se počele pojavljivati još jeftinije kopije i izgurale Pranga s tržišta.
U modi su bile i personalizirane čestitke. Navodno je prvu takvu poslala slavna revolverašica Annie Oakley, članica cirkuske trupe Buffalo Billa, koja je s turneje u Škotskoj 1891. preko Atlantika slala čestitke sa svojom slikom u tartanu. Navodno ih je sama i dizajnirala, i tiskala u Glasgowu. Druga struja takvih čestitke bile su one koje su se izrađivale kod kuće, kao zabava za cijelu obitelj.
Dizajn i proizvodnja božićnih čestitki evoluiralo je kroz cijelo 20. stoljeće kako se mijenjao ukus publike, počevši od osnivanja i danas najveće kompanije Hallmarka 1913. Uspjehu osnivača, braće Joycea i Rollieja Halla znatno je pridonio i Prvi svjetski rat, jer su se masovno slale čestitke vojnicima na bojištu. U sljedećem ratu proširile su se patriotske poruke, uz neke konstante poput zimskih scena, Djeda Mraza, djece... Naravno, i vjerskih motiva, kako i priliči Božiću. Posljednjih desetljeća, kod onih koji i dalje šalju čestitke, opet su u modi starinske čestitke iz viktorijanskog doba. Neke institucije, međutim, i dalje ih masovno šalju, poput američkog predsjednika. Recimo, 2005. je iz Bijele kuće poslano ni manje ni više nego 1,4 milijuna službenih čestitki.
Jasno, čestitke su se uvijek slale i u hrvatskim krajevima. Prije nekoliko godina Nacionalna i sveučilišna knjižnica napravila je prekrasnu kolekciju starinskih hrvatskih čestitki, gdje se može vidjeti da su trendovi i kod nas bili nalik onima u svijetu.
