Nancy Fraser je američka filozofkinja, kritička teoretičarka, feministica, profesorica političkih i društvenih znanosti te profesorica filozofije u New Yorku. Nadaleko je poznata po svojoj kritici politike identiteta i svom filozofskom radu na konceptu pravde, a također je i velika kritičarka suvremenog liberalnog feminizma i njegovog napuštanja pitanja socijalne pravde. Fraser ima počasne doktorske titule s četiri sveučilišta u tri zemlje, a osvojila je i nagradu Alfred Schutz na području socijalne filozofije. Predsjednica je Istočne divizije Američkog filozofskog udruženja.

Ne čudi onda da njezin rad nije promakao niti žiriju Nagrade Nonino koji joj je početkom svibnja dodijelio to važno priznanje u kategoriji 'Master of Our Time'. Ove godine, zbog prošle pandemijske, dodijeljene su dvije nagrade u toj kategoriji, druga njezinu talijanskom kolegi Mauru Cerutiju s kojim smo nedavno također objavili razgovor. Nemala stvar, s obzirom da se u novom tisućljeću čak šest dobitnika Nagrade Nonino ovjenčalo i Nobelovom nagradom, posljednji je bio Giorgio Parisi. Pokrovitelj nagrade je svjetski poznati talijanski proizvođač butik grappe Nonino, marke prisutne u više od 70 zemalja, između ostalih i u Hrvatskoj.

S Nancy Fraser razgovarali smo dan prije dodjele nagrade u talijanskim Udinama.

Odakle potječe vaše nekonformističko razmišljanje?

- Mislim da je za mene najbitnija stvar bila ta što sam odrasla u obitelji liberala, naravno u američkome smislu. Moji su roditelji bili veliki zagovornici Franklina Roosevelta i New Deala i u mene su usadili ideju o važnosti jednakosti i sličnih ideja. No, živjeli smo u Baltimoreu, koji je tada bio rasno podijeljen grad, gdje Afroamerikanci nisu smjeli jesti u istim restoranima, posjećivati ista kina kao i bijelci… Kad sam odrasla, shvatila sam da živim u velikoj kontradikciji. Roditelji su me učili jedno, a živjeli drukčije, tako da sam postala buntovnica. Često sam se svađala s roditeljima zbog toga što ne žive prema svojim principima, nego kao licemjeri. Bila je to, naravno, adolescentska pobuna. Onda sam se uključila u pokret za ljudska prava, koji se borio za desegregaciju. S druge strane, radilo se i o mojoj generaciji. Mnogi iz moje generacije, a rođena sam 1947, uključili su se u pokret za ljudska prava, a zatim se prebacili na antiratni pokret, feminizam…

Što znači pojam društvene reprodukcije, o kojoj često govorite, i zašto leži u srži vaše feminističke analize?

- Društvena reprodukcija je pomodni tehnički izraz za brigu o radu i održanju ljudskih bića. Uključuje rad u obitelji, dakle održavanje doma, brigu o djeci i starijim roditeljima, kao i umornim odraslima nakon dana provedenog na poslu. Radi se o stvari u kojoj je čovjek u središtu društvenog života i povijesno predodređenoj za žene. Mislilo se da žene imaju prirodnu, gotovo biološku sposobnost za to. A budući da se vidjelo kao nešto prirodno, nije se držalo pravim radom, odnosno nečim za što je potrebna inteligencija, vještina i kreativnost. Dakle, taj se rad malo cijenio i bio je gurnut ustranu u društvu u kojem je važna zarada, proizvodnja, upravljanje nečime…, a ne briga za ljude. Način na koji naše društvo organizira odnos društvene reprodukcije, shvaćene na taj način, i ekonomske produkcije, reprodukciji daje sporedno mjesto, kao nečem nevažnom, onome što je tek u službi proizvodnje. No, ta je postavka sve okrenula naopačke, jer je važan čovjek, pa bi ekonomija zapravo trebala biti podrška njemu, a ne obratno. To naravno ima veze s odnosom spolova i podređenoj ulozi žene, ali i općom organizacijom vrijednosti u društvu. Mislim da se u najpotpunijem značenju feminizma ne radi samo o jednakopravnosti žena, već o mijenjanju sustava vrijednosti i stavljanju čovjeka ispred ekonomije.

Koja je uloga suvremenog kapitalizma u današnjem životu običnih ljudi?

- Danas živimo u vrlo posebnoj vrsti kapitalizma kojeg se često naziva neoliberalizmom, što je velika razlika od ranijeg oblika, kojeg se može zvati socijaldemokratskim, državno organiziranim kapitalizmom i slično. Velika razlika je u tome da su u ranijem razdoblju vlade država preuzimale dio odgovornosti za podršku društvene reprodukcije, u obliku zdravstvenog osiguranja, planiranja stanovanja, osiguranja od nezaposlenosti, javnih škola, vrtića…, sve što podržava brigu o ljudima, a što zanemaruje pohlepa i trka za profitom. Neoliberalizam vrši pritisak na državu u smjeru smanjenja tih troškova, što korporacijama daje više slobode u divljanju za profitom. U Sjedinjenim Državama to znači deindustrijalizaciju, prijenos proizvodnje u prekomorske zemlje, slabljenje prava na rad, uništavanje sindikata… To je oblik neobuzdanog kapitalizma koji ima golem i negativan utjecaj na svakodnevnog, običnog čovjeka. Neki, manjina ali ipak značajna manjina, žive dobro, ali za većinu to znači snižavanje životnog standarda. To pak ima utjecaja na žene jer ih neoliberalizam vidi kao plaćenu radnu snagu. Dio razloga počiva na smanjenju nadnica, što znači da jednom plaćom više nije moguće izdržavati obitelj. Novi model predviđa obitelj koju izdržavaju dvije osobe. To negativno utječe ne samo ekonomski, nego i na vrijeme, stres i žrtvu, u smislu brige za ljude.

Često govorite o krizi skrbi. Što to znači i kako je do nje došlo?

- Kriza brige o drugima ugrađena je u svaki oblik kapitalizma. Marksisti su običavali govoriti o tendenciji ekonomske krize u kapitalizmu, ali nikad nisu posvetili primjerenu pozornost krizi društvene reprodukcije ili onome što danas prepoznajemo kao ekološku krizu. To je tendencija da se bogatstvo stekne jeftino, a ne da se plati da bi se reproduciralo, bez obzira govorimo li o prirodi, brizi za slabije ili nečem sličnom.

Mnoga pitanja o društvenom životu i obitelji ponovno se doimaju utopijskim, poput pokreta 60-ih. Što mislite o tome?

- Mislim da naši problemi zahtijevaju temeljitu preobrazbu sustava vrijednosti i morala, kao i društvene strukture. Tu mislim na izmjenu odnosa između proizvodnje i reprodukcije. Reprodukcija se temelji na ljudskim odnosima i treba biti u prvome planu. A onda trebamo shvatiti kako organizirati ekonomiju, tako da na najbolji način podupire odnose među ljudima, a ne obratno. Dio ideje o temeljitoj izmjeni odnosi se i na mjesto obitelji u suvremenome društvu, ili nečega što uopće više i ne moramo nazivati obitelj jer moramo biti otvoreni prema ostalim oblicima organizacije intimnih odnosa među ljudima. Mislim da je došlo vrijeme da se vratimo idejama življenja u komunama, nešto što je starije i od poznatog nam pokreta iz 60-ih. Radi se o društvenijem načinu odgoja i brige o djeci. Proživjela sam šezdesete i jedna od zanimljivijih ideja bila je ona o stvaranju novih načina življenja. Sad kad sam starija osoba i razmišljam o tome kako bih željela živjeti u nastavku života sviđa mi se ideja o zajedničkom kućanstvu, gdje bih živjela s prijateljima, tako da se možemo brinuti jedni o drugima, ali ne u okvirima neke institucije. Mislim da moramo obnoviti utopijska razmišljanja i biti otvoreni prema eksperimentiranju, jednostavno stoga jer ne postoji jedna formula za sve. Želimo pluralističko društvo, koje će dozvoliti različite oblike življenja. U neku ruku to i nisu utopistička, već realistička razmišljanja. Naime, mišljenja sam da ovako više ne možemo. Nalazimo se na prekretnici i zato i imamo pojavu kvazifašistčkih pokreta… Vrijeme je za radikalno razmišljanje. Znate, ljudi misle da je utopizam nešto loše jer je nemoguć. Ali ja, recimo, mislim da je nastavak ovog što danas imamo nemoguć. Utopijsko je možda realističnije.

- Koja je uloga tehnološkog doba u svim društvenim, pa čak i psihološkim problemima 21. stoljeća?

- Naravno da je većina pozornosti tu usmjerena na društvene mreže i uloge digitalne tehnologije, u smislu utjecaja na mlade. Znate, važno je reći da tehnologija ne određuje društvo. Tehnologija kojom danas raspolažemo može se rabiti na različite načine. Nisam od onih koji bi se najradije vratili u predindustrijsko doba. Pritom, ne smijemo imati sustav iskorištavanja energije koji uništava planet. Ako to uspijemo, trebamo razmisliti kako ćemo rabiti tu tehnologiju, tako da ju ne prenapuče visokoprofitne megakorporacije, koje skupljaju podatke o nama, na način na koji mi nismo pristali, i da s tim podacima rade stvari o kojima mi niti ne znamo. To je vrlo opasno. No, to nije krivica tehnologije, već društvenog sustava.

Kako se rat u Ukrajini uklapa u vaša filozofska razmišljanja?

- Rat u Ukrajini je stravična erupcija u Europi, na koju ne gledamo kao na mjesto gdje bi se mogao dogoditi veliki rat. Zato je taj rat toliko šokantan, invazija s takvom razinom ruske brutalnosti da je to zasigurno ratni zločin. No, mislim da je potrebno napraviti korak unazad od aktualne krize i sagledati stvar šire, shvatiti kako je do svega došlo. Možda ću reći nešto što će za čitatelje biti kontroverzno, ali mislim da su za sve dobrim dijelom odgovorni Sjedinjene Države i NATO. Naime, 1989. imali smo fantastičnu priliku koju nam je dao Gorbačov, a to je da stvorimo Europu koja bi uključila Rusiju, i na taj način izgraditi drukčiji oblik međunarodnog poretka. No, Sjedinjene Države odbile su rasformirati NATO, koji ionako nije bio institucija hladnoga rata. Isti je slučaj bio neposredno nakon Drugog svjetskog rata, kada su saveznici izolirali Njemačku umjesto da su je integrirali. To je, srećom, bilo ispravljeno. NATO se polako širio, sve dok nije stigao do ruskih granica, što naravno nimalo ne opravdava ono što radi Putin, te prestrašne ratne zločine.