Kako se nastavlja u obrazloženju, 'Ceruti nas tjera da osjetimo kako je svatko od nas suočen sa zbunjujućom univerzalnošću stvari, sila, stvarnosti koje povećavaju šok i strah. Čitanje njegovih knjiga nešto je poput otkrivanja da je prividna jednostavnost stvari oko nas i uopće čitave uobičajene stvarnosti zapravo velika i složena poput svemira. Njegove nam knjige pomažu ne samo da spoznamo malu i veliku beskonačnost u kojoj lutamo, nego i da je se ne bojimo, da je osjetimo kao obogaćenje sebe. Iz tog osjećaja i koncepta kozmičke složenosti proizlazi duboko humanistički, ili bolje rečeno ljudski osjećaj zajedničke sudbine koja, kako piše Ceruti, veže sve pojedince svih naroda na Zemlji u globalni ekosustav'.

Mauro Ceruti, rođen 1953. u talijanskoj Cremoni, talijanski je filozof i jedan od pionira teorija, metoda i epistemologije složenih sustava te transdisciplinarnog istraživačkog smjera koji se obično naziva 'kompleksno razmišljanje', čiji je cilj inovacija paradigmi znanstvene racionalnosti. Cerutijeva filozofska razmišljanja i radovi nalaze se na raskrižju između mnoštva istraživačkih domena. Njegovi su radovi i knjige objavljeni na talijanskom, engleskom, francuskom, njemačkom, portugalskom, rumunjskom, španjolskom i turskom jeziku.

Važnost tog filozofa svjetskoga ranga zapazio je i žiri Nagrade Nonino koji mu je početkom svibnja dodijelio tu važnu nagradu u kategoriji 'Masters of our Time' (ove godine, zbog prošle pandemijske, dodijeljena su dvije nagrade u toj kategoriji, druga njegovoj američkoj kolegici Nancy Fraser). Nemala stvar, s obzirom da Nagrada Nonino slovi za predskazatelja čuvene Nobelove nagrade. Naime, u novom tisućljeću čak se šest dobitnika Nagrade Nonino ovjenčalo i Nobelovom nagradom (posljednji, u prosincu, bio je Giorgio Parisi koji je Nagradu Nonino dobio 2005. u istoj kategoriji kao Ceruti).

Nagrada Nonino posebna je i po tome što njezin pokrovitelj nije, kako je to uobičajeno, neka akademska ili filantropska institucija, nego svjetski poznati proizvođač butik grappe Nonino, marke prisutne u više od 70 zemalja, između ostalih i u Hrvatskoj.

S Maurom Cerutijem razgovarali smo dan prije dodjele nagrade u talijanskim Udinama.

Možete li objasniti Vaš koncept kozmičke složenosti?

- Složenost je ključna riječ suvremene znanosti. Pojam označava kompleksni sustav koji čine dijelovi u međusobnom djelovanju, da bi stvorili jedinstvo. Naravno, ne radi se o jednostavnom dodavanju dijelova, već nečemu poput ljudskoga tijela, gdje skupina dijelova čini svojstva života. Kompleksno nije isto što i komplicirano. Ta su dva pojma oprečna, premda se često brkaju. Komplicirano označava nešto što jest suma više dijelova, poput recimo zrakoplova. Ukoliko se neki od tih dijelova pokvari, može biti popravljen ili zamijenjen. S druge strane, kad je nešto kompleksno, tu se ne može ništa predvidjeti jer interakcija mnogo dijelova može rezultirati različitim rezultatima. Primjerice, Darwin našeg doba, Stephen Jay Gould, uspoređuje kompleksnost života na Zemlji sa zapletom filma. Svaki put kad gledate neki film, on za vas može imati drukčije značenje, zato jer se dijelovi drukčije spajaju. To ovisi o interkonekciji tih dijelova. U kompleksnom sustavu, vrlo mali dijelovi mogu prouzročiti velike učinke. Tu ne treba niti spominjati onu metaforu o lepršanju krila leptira u Kini i dramatičnih promjena na drugom kraju planeta par dana poslije. Naime, radi se o velikoj izmjeni pogleda na suvremenu znanost, jer je velika znanost prošlosti, recimo 18. i 19. stoljeća, svijet uspoređivala sa savršenim mehanizmom, poput onoga sata, gdje se dijelovi mogu popraviti. S druge strane, danas u eri subatomskog svijeta, znamo da to nije točno.

Može li čovjek spoznati tu kompleksnost koja nas okružuje?

- Da. To je upravo ono što znanost radi tijekom protekla tri desetljeća – u kozmologiji, biologiji, fizici, kemiji… Ta je spoznaja duboko ukorijenjena u našoj svijesti, našem mentalitetu…, načinu razumijevanja koje se povodi simplifikacijom. To znači da su rezultati analiza studija prezentirani na način kako se to radilo u 19. stoljeću. Taj se način također primjenjuje i u studiji globalnog stanja čovječanstva – u odnosima naroda, ekonomija, sustava, čak i odnosu čovječanstva i Zemlje. Danas su nas, primjerice, globalno zatopljenje, pandemija i rat natjerali da doslovno dodirnemo kompleksnost koja nas međusobno povezuje. Ali, način razmišljanja koje naginje simplifikaciji toliko je duboko ukorijenjen da čak i danas pokušavamo naći točni uzrok pandemije ili rata, odnosno bilo kojeg problema u svijetu. No to ne rješava problem i odgovornost se prebacuje na edukaciju koja se dobiva u školama i na fakultetima. Zato su kultura i znanje o kompleksnosti danas od vitalnoga značaja, jer od tih znanja ovisit će naše preživljavanje kao vrste.

Koliki utjecaj na sve ima suvremena tehnologija?

- Nevjerojatni porast naše tehnološke snage u posljednjih 30 godina, povezan s globalizacijom, stvaranjem globalnog svijeta koji se dogodio nakon Drugog svjetskog rata i, posebno, nakon 1989, kao i razvoj i uporaba prve atomske bombe u Hirošimi 1945, uzrokovali su radikalnu izmjenu stanja čovječanstva. Čovjek je postao potencijalno suicidalna vrsta. To znači da je čovjek danas sposoban uništiti samoga sebe, a sve zahvaljujući razvoju znanosti, tehnologije i komunikacija. Zbog svega toga, naša je politička odgovornost dramatično porasla, što znači da nitko neće moći spasiti samo sebe. Naime, svi se mi nalazimo u istome čamcu. Sljedeći rat, koji će dovesti do ekstremnih posljedica, završit će isključivo porazom svih ljudi, zbog učinka nuklearnog oružja na ljudska bića i biosferu. Sve to će onemogućiti naše preživljavanje. Kompleksnost i interkonekcija svega sa svačim obvezuje nas na shvaćanje da dijelimo zajedničku sudbinu. Ne radi se o etici, već o realitetu stanja čovječanstva, što zahtijeva promjenu našeg pogleda na svijet, institucije, znanje i našu savjest.

Kako unutar te kompleksnosti i spoznaje vezanosti svih nas uz globalni ekosustav Zemlje objašnjavate društvene fragmentacije, odnosno jačanje nacionalističkih i populističkih pokreta u Europi i ideje da je država-nacija jedini važan okvir djelovanja?

- To je jako dobro pitanje i lijep primjer onoga o čemu sam dosad govorio. Kompleksnost nas plaši jer ljudima daje osjećaj da se s njome ne može izboriti. Zbog toga se nameće i ljudima sviđa vrlo jednostavan odgovor. Suverenizam i nacionalizam široko su rasprostranjeni svijetom, premda su anakroni. To nisu rješenja jer pojam države-nacije iz prošlosti, u kojoj se zagovara apsolutni suverenitet i dominacija vlade, više nisu sposobni za rješavanje problema, jednostavno stoga što se problemi s kojima su se države susretale u ta vremena ne mogu ni izbliza usporediti s problemima današnjice. Niti jedna pojedinačna država ne može se nositi s problemima kao što su klimatske promjene, energenti, tehnologija, financije, terorizam… U naše doba, što je situacija kompleksnija i što više tražimo jednostavna, univerzalna rješenja, poput žrtvenog jarca, migracija, granica…, to smo dalje od rješenja. Specifična, recimo tako, limitirana i suverena rješenja za te globalne probleme nisu moguća. Jednostavni odgovori i univerzalna rješenja samo su atavizmi iz 18. i 19. stoljeća. Primjenjivanje tih odgovora danas značilo bi pokretanje nepopravljivih, smrtonosnih procesa i rezultata. Jer u ljudskoj povijesti i povijesti prirode bilo je mnogo vrlo brzih inverzija vjerojatnosti. Primjerice, slijedeći vjerojatnost, navelo bi nas na pomisao da će Hitler začas stići u Moskvu. No, dogodilo se nešto nepredvidivo. Njemačka je morala pomoći Italiji u borbama u Grčkoj, pa je izgubila vrijeme i u Rusiju stigla kasno, kad je već počela preuranjena zima. I zato je Njemačka izgubila tu bitku. Dakle, studija kompleksnosti podrazumijeva, uključuje i zahtijeva biti korak ispred naše svijesti i kulture, što je temeljno i vitalno za naše preživljavanje. Suverenizam i nacionalizam su druga strana globalističkog neoliberalizma, koji budućnost čovječanstva povezuje s individualističkim natjecanjem. Dakle, pojednostavljena rješenja za izazove s kojima se danas susrećemo više ne vrijede.

Kakva će, u tome kontekstu, biti budućnost i što bismo trebali učiniti?

- Znate, ideja o budućnosti potpuno se izmijenila u odnosu na onu iz 19. i s početka 20. stoljeća. Tada smo mislili da se budućnost može proizvesti velikim zakonima, poviješću, ekonomijom, tržištem… Bolja budućnost bila je sigurna, zagarantirana kao rezultat beskrajnog napretka tehnologije, demokracije, kvalitete života…, podrazumijevajući da će napredak znanosti vući sve to za sobom. Danas je takva budućnost izgubljena. Jednostavno više ne postoji. Napredak i znanost više ne donose sami od sebe mir, kvalitetu života, odnosno samo dobre stvari. To zahtijeva preuzimanje odgovornosti i mi moramo biti svjesni te svoje odgovornosti. Primjerice, društveni napredak za sobom ne povlači automatski i ekonomski napredak. Tehnološki napredak danas je doveo do rata. Dakle, danas smo izgubili garantiranu budućnost, u smislu sigurne budućnosti. Nove generacije, što svakodnevno vidim kod svojih studenata, nemaju isti pogled na budućnost kakav je imala moja generacija. Oni uopće ne razmišljaju o budućnosti, dok smo mi stariji tjeskobni zbog budućnosti koju smo izgubili. Dakle, danas je budućnost potpuno nepoznata i prepuna je tamnih oblaka – pandemija, klimatske promjene, rat… Velika je mogućnost da će budućnost donijeti siromaštvo, nezaposlenost, otuđujuće poslove… Što onda znači budućnost? Budućnost znači da moramo to shvatiti i unijeti to u našu svijest. Naša velika Europa, koja je nekad bila mjesto nasilja među gradovima i državama, uspjela je stvoriti 80 godina mira i bogatstva. No, danas Europa više nije motor globalizacije. S druge strane, mogla bi postati laboratorij za proučavanje izazova budućnosti, razmišljanja o kompleksnome svijetu koji je ujedinjen u različitosti i shvaćanja o različitosti kao vrijednosti. Suverenizam i generički globalizam ne mogu donijeti dobru budućnost. Mogu se valorizirati unutar neke institucije, ali samo ukoliko ta institucija podržava raznolikost i razumije njezinu važnost. Baš kao što je bioraznolikost iznimno važna za Zemlju. Možda je ta vizija utopistička, ali je zasigurno neophodna.