I dok je danas u eri aviona i satelita jasno na koji se način zemljovidi rade, pa se znamo i ljutiti na svaku najmanju nepreciznost, nekad je bilo sasvim drukčije. Ponekad se na kartama nastalim od antike do renesanse teško snalaziti jer ozemlje ponekad dobija najfantastičnije oblike, mnogo toga nije bilo ni poznato tadašnjem čovjeku, a i jezik se mijenjao. No, i te su karte bile od neprocjenjive pomoći ondašnjim putnicima, a danas nam mogu toliko toga ispričati o svijetu kakav je nekad bio.

Dovoljno je uzeti za primjer najslavniju kartu Rimskog carstva, Tabulu Peutingerianu, koja nam pokazuje ceste i gradove tog imperija, uključujući i sve što je tada postojalo s naše strane Jadrana. A takvih je primjera kroz povijest bilo bezbroj, među poznatijima je takozvani Katalonski atlas iz 1375., također s lijepim prikazom naših krajeva.

Jadranom se, primjerice, bavio i arapski moreplovac Piri Reis, kartograf Sulejmana Veličanstvenog u svom fantastičnom atlasu svijeta poznatog u 16. stoljeću. Obala i otoci Jadranskog mora u tom su atlasu prikazani za to vrijeme nevjerojatnom preciznošću, toliko da ih je i danas lako prepoznati, bez obzira što su svi opisi na arapskom.

Svaki pogled na te stare karte ukazuje koliki je trud bio potreban, jer je trebalo sve te mnogima nepoznate krajeve obići ili brodom ili pješice ili na konjima i koja su već transportna sredstva tada bila dostupna. Tisuće putnika, geografa, matematičara, crtača, povjesničara... bile su potrebne da bismo imali ovo što danas imamo.

A počelo je sa špekulacijama i mitovima, kojih su stare karte prepune. Prvi koji je na tlu Europe nešto preciznije oslikao svijet bio je Grk Anaksimandar, kojem se svijet sastojao od Europe, Azije i sjeverne Afrike. Kako pokazuju kopije njegove karte iz 19. stoljeća, smjestio ih je na Zemlju cilindričnog oblika i okružio morskim prstenom. Dobro su vidljivi cijeli Mediteran, Crno more, Nil... Nakon Anaksimandra došao je Eratosten, a onda su grčki pa iza njih i rimski kartografi svoje radove unapređivali ovisno o tome dokle su stigli osvajači u širenju njihovih granica. Jedan ključnih trenutaka dogodio se kad je Marinos iz Tira prvi smislio nešto nalik paralelama i meridijanima, i uveo matematiku u geografiju, da bi ga slijedili Ptolomejci i drugi. Veliki utjecaj na sve kasnije kartografe imao je i Arapin Mohamed al Idrizi, čija je karta iz 1154. bila uzor talijanskim, nizozemskim i francuskim kartografima sve do sredine 18. stoljeća, najviše zbog toga što je prema svjedočenjima trgovaca i drugih putnika ponudio preciznije udaljenosti između lokaliteta.

Naravno, karte su se radile i u drugim civilizacijama poput Indije, Kine ili afričkih drevnih kraljevstava, ali su njihovi europski i posebno arapski suvremenici ipak bili precizniji.

Veliki poticaj točnosti donio je kompas, pa su se moreplovci napokon mogli lakše i sigurnije snalaziti na kartama, što pokazuje i spomenuti Katalonski atlas, možda i najprecizniji od svih dotad napravljenih. Napravljen je za francuskog kralja Karla V., a autor joj je Židov Abraham Cresques sa sinom Jahudom, koji je bio član tada važne kartografske škole na Mallorci. Židovi su u Španjolskoj toga vremena bili važan most između tamošnje kršćanske i islamske kulture, sve dok pokolji i prisilna pokrštavanja nisu sasvim zbrisali tamošnju židovsku zajednicu, kasnije i arapsku. Katalonski atlas nije samo veličanstveno kartografsko djelo, nego i opis tadašnjeg svijeta, ali bez tada uobičajenih mitoloških bića ili dominacije religijskih motiva kako je bilo uobičajeno u Srednjem vijeku. Zato je Cresques na nju ucrtao i nešto političkih prilika tog vremena, primjerice vladara afričkog Malija Mansa Musu, čak i oaze na sjeveru Afrike. I sve to tako napravljeno da doista čovjek ima dojam da je Cresques letio iznad Zemlje i snimao, a usput je napuštena dotadašnja navika u kršćanskom svijetu da je važnije na kartu staviti lokalitete iz Biblije nego ponuditi bilo kakvu preciznost. No, to je samo bilo umijeće korištenja raznih izvora, te nasljeđe stoljeća pokušaja, pogrešaka i pogodaka.

Putovanja velikih moreplovaca i otkrića novih zemalja donijeli su veliki korak naprijed. Promijenila se predodžba o tome kako svijet izgleda. I ta su se dostignuća brzo usvajala, zajedno s osvajanjem novih teritorija za europske velike sile toga vremena. Dovoljno je, recimo, pogledati sjajnu kartu koju je samo tridesetak godina nakon Kolumbovog puta do Amerike napravio francuski kartograf Oronce Fine.

A pokušaji i pogoci nastavili su se sve dok čovjek nije svoj planet prvi put vidio iz zraka, pa onda prvi put doista shvatio kako nam Zemlja izgleda. Tek tada karte su počele dobijati oblik kojega danas poznajemo, bez obzira na iskrivljenu sliku kao proizvod Mercatorovog pretvaranja trodimenzionalne kugle u dvodimenzionalnu projekciju, ili pak proizvoljno tumačenje položaja kontinenata iz kolonijalnih vremena tako da 'prvi svijet' uvijek bude iznad onih 'manje vrijednih'.