Nedavno je u Splitu održan festival strip kulture Comicator, koji je morao pobuditi nostalgiju kod svakoga tko je svoje formativne godine prošao u sedamdesetim i ranim osamdesetim godinama prošlog stoljeća. Naime, gosti festivala bili su autori Zagora, kojeg se sjećamo iz edicija Zlatna serija i Lunov Magnus Strip. Fanovi su na to mogli samo reći “Darkvudskih mi bubnjeva!”
Te dvije knjižice šarenih korica i tiskane na novinskom papiru čekali smo na kioscima kao dobitak na lutriji, uživljavajući se u pustolovine junaka, mahom s Divljeg zapada. Nije nas bilo briga za djetinjaste zaplete. Još manje je itko brinuo o - blago rečeno - ležernom odnosu prema povijesnoj preciznosti. Zagor, Komandant Mark, Blek Stena, Teks Viler i drugi (da se ne uzbune jezički čistunci, namjerno navodim imena u obliku uz koji smo odrasli) bili su nam izmišljeni prijatelji, koji su pisani i crtani tako da gotovo izazivaju ovisnost kod obožavatelja.
vezane vijesti
Zagor je bio vjerojatno najpopularniji od navedenih junaka, skoro pa i sinonim za strip općenito. Puno ime mu je Za-Gor-Te-Ney, što na izmišljenom jeziku Angolquin Indijanaca znači Duh sa sjekirom, i živi u kolibi u šumi Darkwood odakle kreće u svoje pustolovine održavanja mira između Indijanaca i bijelih doseljenika. Izvorni autori 1961. bili su crtač Gallieno Ferri, te scenarist i izdavač Sergio Bonelli koji se potpisivao pseudonimom Guido Nolitta. Jugoslavensko tržište počeo je osvajati 1968., a danas ga u Hrvatskoj objavljuje izdavačka kuća Ludens.
Autoru ovog teksta, međutim, od elitne grupe strip junaka sedamdesetih ipak je najdraži bio Tex Willer. Danas se epizode s njim u glavnoj ulozi čine ponešto razvučenima, no ozbiljni teksaški rendžer imponirao je mudrošću i hrabrošću. Rendžerima su se bavili i drugi stripovi, ali Tex je izgledao dovoljno uvjerljivo da povjerujemo da su stvari doista tako izgledale. I ne samo kad su u pitanju rendžeri. Tex je, naime, bio istodobno i poglavica Navajo Indijanaca po imenu Noćni orao. Tu čast dobio je kao udovac kćeri ranijeg poglavice s kojom je imao sina Kita. Ne treba biti premudar pa shvatiti koliko mu je to pomoglo u istjerivanju pravde, praćen vjernim pratiteljima Kitom Carsonom i Navajo prijateljem Tiger Jackom.
Kronološki stotinjak godina prije Texa, u vrijeme američkog rata za nezavisnost od britanske krune, smještene su pustolovine još jednog velikog Bonellijevog hita - Komandanta Marka. Priznajem, u najranijoj fazi čitanja stripova taj mi je gerilac na čelu Vukova s Ontarija bio najdraži od svih. Čak i ona minijaturna tvrđava na jezeru koje u usporedbi s pravim Ontarijem djeluje kao lokva bila je nekako šarmantna, a glavni junak bio je i doslovno neuništiv. Njegova krznena kapa, crna vojnička jakna, frizura... praktički ni u jednom trenutku nisu bili poremećeni. Pritom, osim hrabrosti i vjernosti idealima pravde i slobode, Mark je i pristojan i galantan. Slika pravog junaka kojeg ne možete ne voljeti.
Za kraj nam ostaje jako, jako popularni, ali stripovski najmanje upečatljiv član ovog velikog kvarteta - plavokosi macho koji po svakom vremenu na goli torzo nosi prsluk od medvjeđeg krzna kojega smo zvali Blek Stena, kako je pisalo u edicijama u kojima je prvobitno kod nas izlazio, da bi kasnije bio preimenovan u skladu s izvornikom, u Veliki Blek. Na mnogo načina Blek (začudo, i na originalu se tako piše) jest prethodnica uglađenijem Komandantu Marku. Već smo rekli da su mu autori bili isti, trio pod pseudonimom EsseGesse, koji su ga pisali i crtali od 1954., a jedini je od četiri spomenuta lika kojeg nije izdavao Bonelli nego Dardo. Tijekom pedesetih Blek je bio najprodavaniji strip u Italiji, tek kasnije su ga drugi skinuli s trona. Očito, uz sve nedostatke, nešto je bilo privlačno u ovom borcu za američku nezavisnost od engleske krune.
