No, za ovim se romanom digla prašina. I to s razlogom. Em je domaći, em progovara o bolnoj temi koju naše društvo ignorira. Književnica i predsjednica Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade Snježana Babić Višnjić objavila je nedavno roman naziva 'No name' i ponovo privukla pozornost medija i kulturne javnosti. Tema nije nimalo laka jer se dotiče mladih koje često znamo nazivati 'umjetničkim dušama', a onda ih kroz obrazovni sustav marginalizirati i prepustiti na nemilost ulici. Za Jet Set smo porazgovarali s autoricom o romanu, ali i onome što stoji iza njega.

Po reakcijama prvih čitatelja, roman je mnoge natjerao na promišljanje sebe, ali i 'drugačijih' mladih pojedinaca koje možemo vidjeti u društvu ako odlučimo ne ignorirati ih. Nije to samo priča koja se brzo može zaboraviti. Kako je bilo pisati?

- Ovo je roman koji je pisao život, a ja sam ga samo romaneskno uobličila. I u tome je i njegova snaga i najveći izvor tuge. Naime, nakon što sam kao tinejdžerica pročitala 'Mi, djeca s kolodvora Zoo' mislila sam da ćemo naučiti lekciju i nećemo prepustiti svoje mlade nemilosti odrastanja i nemilosti nerazumijevanja.

Ciljate na obrazovni sustav?

- Govorim podjednako o odgojnim i obrazovnim obrascima koji nas oblikuju u našoj bliskoj okolini. Nevjerojatno je da se nakon svih studija i stručnih predmeta u praksi mnogi profesori i dalje ponašaju kao austrougarski autoritativni predavači, bez previše razumijevanja psiholoških previranja i emotivnih nemira koje prolaze tinejdžeri, pogotovu oni senzibilniji. I dalje se lijepe etikete i guraju u zadnju klupu oni introvertirani, bez previše osjećaja da bi njih samo trebalo 'probuditi', prizvati ih bliže i dodatno motivirati.

U toj su djeci skriveni mnogi talenti koji bez tog truda svih sustava neće biti otkriveni, što je korijen cjeloživotne frustracije i tog pojedinca i njegove okoline. Svako dijete, i ono 'izvrsno', ali i ono s etiketom lijenosti iz zadnje klupe postat će dio društva, ako ne probudimo one koji sami nemaju viziju svoje budućnosti, oni će biti potencijalni društveni problem.

Mišljenja ste da danas prednost dobivaju oni 'probitačniji' i glasniji, a tiha djeca ostaju po strani i sa smanjenim mogućnostima za doprinos okolini?

- Točno tako. Apostofiramo izvrsnost, a zanemarujemo različitost koja je baza zdravog društva. Prisjetite se samo mnogih autobiografija poznatih osoba, u rasponu od umjetnika preko pravnika i drugih uglednika, u kojima su naveli da su se loše ili nikako snalazili u obrazovnom sustavu i uspjeli njemu unatoč. I Einstein je imao problema, pa mnogi konstatiraju kako danas ne bi dobio mogućnost školovanja kao u svoje doba, pa, dakle, tog velikog uma i ne bi bilo!

Što to onda govori o nama, o današnjem društvu?

- Da smo postali opasni formalisti koji su u stanju dovesti i vlastiti opstanak u pitanje. Kakvo bi to bilo društvo bez umjetnika svih profila, bez zanatlija svih profila, bez drukčijih koji pomiču granice? A mi se ne trudimo razumjeti ih, uza sva znanja koja su nam danas na raspolaganju, i guramo tu djecu u sjene gdje caruju opijati, poremećaji i nesigurnosti.

Na što točno mislite?

- Ti mali rituali koje su oni sami osmislili oko svojih depresija, OCD-ja, ADHD-a i poremećaja prehrane zapravo su male postaje koje im ulijevaju sigurnost u svijetu u kojem ona rapidno nestaje – i nameće nam se svima njezin surogat - konzumerizam, kao utočište i lijek. Osim toga, u obrazovnom sustavu nema mjesta sportskoj retorici s jednim izvrsnim pobjednikom, u odgojno-obrazovnom sustavu ne smije biti gubitnika, mora se postaviti sustav usmjerenosti na svako pojedino dijete, pripreme za njegovo mjesto u društvu, kako bi ono razvilo svoje potencijale i tako postalo životni pobjednik. Dok ne osvijestimo važnost svakog pojedinca, važnost različitosti, nećemo postati zdravo društvo.

Ako se napokon usmjerimo na pojedinca, tu dolazimo do empatije čiju je važnost, kako se čini, danas zaboravio i dobar dio društva, ali i odgojno-obrazovnih institucija.

- Zanimljivo mi je kako se u waldorfskoj pedagogiji pristupa izvrsnima: naime, problem je potaknuti cjeloviti razvoj pojedinca koji samo grabi naprijed pogonjen željom za postizanjem osobnih ciljeva, koji ima natjecateljski duh u sebi. Izazov je kako ga naučiti da bude solidaran i empatičan, pa da taj natjecateljski duh pretoči u pomoć cijeloj zajednici, onima koji ne mogu pratiti njegov korak. Pogrešno bi bilo smatrati to gušenjem njegovih potencijala jer dijete ne zna što je za njega dobro (pa ga tako ne treba ni pitati koje bi knjige čitao u lektiri), a poticanje samo jednosmjernog razvoja učenjem golemih količina podataka ne stvara zdravog pojedinca. Učenje mora uključivati i vještine koje će potaknuti njegov emotivni i duhovni razvoj. Tako će taj pojedinac razviti sebe i pomoći drugima.

Očito je da ste dugo promišljali cijelu ovu problematiku. Koliko je dugo trebalo da misli pretočite u riječi? Jer, specifično je da se radnja cijelog romana događa u samo jednom danu…

- Roman je nastajao nekoliko godina, tijekom odrastanja mojeg sina i njegovih prijatelja, i materijala se nakupilo previše da stane među korice, a da i dalje bude uvjerljiv. Najdulje mi je trebalo da postavim romanesknu strukturu za koju sam željela da održava najbolji dio te djece, pa sam posegnula za dramaturškim okvirom jednog dana koji onemogućava da odem u digresije i počnem 'preopisivati' te mlade, te da se fokusiram na bitno – ono što se u tom danu nepovratno promijenilo i prelomilo i što će moje junake zauvijek obilježiti.

Štivo je lako za čitanje, ali u njemu ima i mnogo bolnoga. To je ipak ponešto drugačiji pristup od vaših dosadašnjih djela za djecu i mlade.

- U središtu su moje pozornosti mladi glazbenici, kreatori i izvođači progresivne glazbe, koji pripremaju svoj prvi koncert dok se nose sa svim preprekama koje im svakodnevica podmeće. Prvi sam put u jedno svoje djelo uvela i smrt. Jedna djevojka iz romana, jedna od onih gotovo nevidljivih članova velikih društva, taj dan je već u bolnici na razmeđi života i smrti, te umire do kraja dana. No ostali likovi to još nisu znali što mi je dalo prostor da je učinim metafizičkim pomagačem pri povezivanju različitih smjerova radnje. Baš sam ponosna na taj postupak, jer sam tako mogla biti realna, ali i ostati svoja, zadovoljiti potrebu da iza mojeg djela ostane nada da će biti bolje.

I sami kažete da ostaje nada…

- Željela sam da djelo bude emotivno, da potakne i oslobodi niz emocija, vrtloge koje današnji mladi zatomljuju u sebi. A kako se svijet za zazorom odnosi prema dijelu njihove populacije, nije ni čudno što istraživanja pokazuju da upravo tinejdžeri najmanje čitaju. Pod utjecanjem fizičkih i psihičkih promjena, postaju kritičniji prema svijetu, zatvaraju se i nisu više spremni prihvatiti zdravo za gotovo ono što im taj svijet nudi, ali će poslušati i razmisliti, pa ako osjete da je neko djelo napisano za njih te da se mogu povezati s njime, obilno će to nagraditi i posegnuti za knjigom.

Činjenica je da mladi sve manje čitaju.

- Dakle, ne čitaju jer im se knjige ne približavaju kao nevidljivi pomagači u odrastanju, tako da shvate koliko im dobra mogu donijeti. Zato koristim svaku prigodu za gostovanje i susrete, pri čemu posebno apostrofiram važnost uvažavanja različitosti i svaki put pokušavam oživjeti utihle zadnje klupe, pa kad mi one odgovore, shvatim da je vrijedilo.