U dječjoj dobi, igra je glavni način učenja i zabave. Međutim, kako odrastamo i sazrijevamo, počinjemo gubiti ili zanemarivati tu svoju sposobnost za igru – sve smo manje zaigrani. Videoigre nude popularnu alternativu dječjoj zaigranosti za sve uzraste i ukuse. I, vjerovali ili ne, unatoč svojoj lošoj reputaciji, one mogu biti – u određenim kontekstima i za posebne svrhe – vrijedan alat koji nam omogućuje iskustvo svojevrsnog povratka u djetinjstvo sa svim njegovim prednostima (pa i više od toga!), i to u kontekstu maštovitog i zabavnog iskustva.

Simulacijske igre važan su dio procesa sazrijevanja. Mala djeca obožavaju glumiti različite situacije, izmišljati svjetove, pretvarati se da upravljaju avionom, da su doktori ili medicinske sestre, da brinu o bebi ili da vode vlastiti restoran ili vrtić. Stvaraju i detaljno rekreiraju različite imaginarne situacije, a taj je oblik igre nužan dio njihova kognitivnog i emocionalnog razvoja.

Kad odrastemo, prestajemo se igrati, no to ne znači da prestaje naša potreba za nekom vrstom simulirane zabave – i upravo tu simulacijske videoigre ulaze u igru! Sport, briga o životinjama, izgradnja i upravljanje gradovima, vožnja, uspostavljanje društvenih odnosa… mogućnosti su praktički neograničene. Golema popularnost dokaz je da u svijetu postoji velik broj ljudi svih mogućih uzrasta koji ovakvu vrstu igre smatraju odličnim načinom provođenja svojeg slobodnog vremena.

Simulacijske videoigre pokušavaju rekreirati situacije iz stvarnog života, omogućujući nam da iskusimo različite scenarije. S klikom miša možemo se uključiti u simulirano iskustvo sportaša, poljoprivrednika, vojnika i gotovo bilo čega drugog što nam padne na pamet. Od male djece do ljudi treće dobi, bez obzira na spol, rasu i porijeklo, ljudi svih društvenih slojeva uključuju se i uživaju u ovakvim igrama.

No, osim što nam omogućuju odličnu zabavu, simulacijske igre potiču kreativnost i maštu, vodeći nas u raznolike i različite, u stvarnosti nedostupne svjetove. Isto tako, potiču brzo donošenje odluka i rješavanje problema prilikom suočavanja s najrazličitijim situacijama s kojima se u svakodnevnom životu baš i ne susrećemo. Dakako, tu su i razne vještine koje možemo uvježbati do savršenstva, jer uvijek možemo pokušati ponovo ili na drugi način. I to sve bez ikakvih posljedica – za razliku od stvarnog života, u kojemu obično uvijek postoje posljedice. Drugim riječima, igrajući se stječemo određena znanja i razvijamo svoje kognitivne sposobnosti. A ako su u igru uključeni drugi igrači, onda to znači da pritom vježbamo nezanemarive vještine timskoga rada, suradnje, upravljanja, raspravljanja ili kritike, i to u realističnom okruženju.

Međutim, videoigre za neke ljude generiraju toliko dubok doživljaj alternativne stvarnosti da ih posve odvajaju od realne stvarnosti. Drugim riječima, može doći do razvoja ovisnosti, zanemarivanja stvarnih obaveza, odnosa i aktivnosti u realnome svijetu u korist onih virtualnih.

U konačnici, simulacijske igre nude brojne prednosti i mogućnosti. Ipak, važno je zapamtiti da je riječ o ograničenim iskustvima koja ni u kojem slučaju ne mogu zamijeniti fizičku stvarnost. Ako primijetite da vi ili netko iz vaše okoline razvija bilo kakvu vrstu kompulzivne ovisnosti o njima, bilo bi dobro potražiti stručnu pomoć.