Marinetti je - u skladu sa svojim borbenim uvjerenjima - pastu proglasio 'apsurdnom talijanskom gastronomskom religijom', a oni koji su uživali u tom 'nazadnom' jelu za njega su bili 'melankolični tipovi', koji u 'svojim trbusima nose arheološke ruševine'. Oni pate od 'neizlječive žalosti', slabi su, pesimistični, a možda i impotentni, vikao je futurist na svoje sunarodnjake. Ukratko, tjestenina je talijanskom mužjaku oduzimala muškost.

Sve to pisalo je u 'Futurističkoj kuharici', jednom od manifesta koje je u svojoj karijeri Marinetti odaslao naciji i svijetu, u ovom slučaju posvećenom jednom od najvažnijih elemenata talijanskog identiteta - njihovoj kuhinji. Sve ono što je pripisao pasti, za Marinettija je bio smrtni grijeh još otkako je 1909. obznanio osnivanje futurističkog pokreta, jednog od najzanimljivijih i najživopisnijih umjetničkih pravaca s početka 20. stoljeća. Premda su mu pripisivali bliskost s kasnijim fašističkim idejama, Marinetti je zapravo išao u suprotnom smjeru od Mussolinija. Dok je duce nacionalni ponos budio slavnom prošlošću od Rimskog carstva do Venecije, Marinetti je smatrao da Italija nikad neće postići primat u svijetu bude li toliko opsjednuta tradicijom i prošlošću. Imao je jednostavan recept za postizanje ideala jakog talijanskog čovjeka budućnosti: svu baštinu je trebalo doslovno uništiti, što je uključivalo muzeje, knjižnice, ali i špagete, pene, linguine, tagliatelle, farfalle...

Kad je 1932. - dakle kad je fašizam bio na vrhuncu - objavio 'Futurističku kuharicu', Marinetti je želio i gastronomiju priključiti drugim 'alatima' za koje je vjerovao da mogu proizvesti novu herojsku naciju. Drugim riječima, želio je da Talijani promijene svoje prehrambene navike kako bi ostvarili njegovu viziju talijanske budućnosti koja je po današnjim standardima bila zastrašujuće seksistička i nacionalistička. Plan nije bio stvoriti kolekciju recepata koju će domaćice držati na kuhinjskim policama, glavni cilj bila je uvredljiva provokacija. I uspio je u tome, jer je izazvao golemi skandal u svojoj zemlji.

No, promatrano iz 2022., Marinetti je zapravo predvidio jedan od trendova koji su danas vrlo zastupljeni: konzumiranje hrane kao 'goriva', s jako zastupljenim energetskim i drugim dodacima. U današnjoj kulturi izgradnje tijela kakva postoji među solidnim dijelom mlađe muške populacije može se prepoznati prilična količina nasljeđa iz Marinettijevog gastronomskog manifesta u kojem 'sve što mislimo, o čemu sanjamo i što radimo proizlazi iz onoga što pijemo i jedemo'. Na neki način, predvidio je i jedan drugi gastronomski smjer, onaj kojeg poistovjećujemo s Michelinovim zvjezdicama. Marinetti bi bez sumnje bio zgrožen sićušnim porcijama današnjih kreativnih chefova, ali bi bio zadovoljan kako slijede njegovu ideju da svako jelo mora biti 'apsolutno originalno' i uzdizati konzumenta 'prema višim razinama svijesti'.

Među ponekad bizarnim receptima predstavljenim u kuharici doista nema granica u korištenju namirnica, sve što je jestivo dozvoljeno je. Osim, naravno, tjestenine. Neki recepti su ilustrirani crtežima futurističkih umjetnika, poput Teniskog odreska, u kojem su teleći kotlet, inćuni i banane složeni tako da podsjećaju na teniski reket.

Mnoga jela predstavljena su s detaljnim uputama o pripremanju, posebno ona u poglavlju o 'večerama u moderno doba'. Za Marinettija i društvo takva okupljanja su interaktivna kako bi stimulirala više osjetila, ne samo okus, a cilj im je probuditi vjeru u budućnost. Recimo, 'Herojska zimska večera' namijenjena je talijanskim vojnicima pred bitku, kad soldati večeraju 'savršen komad govedine, mariniran u mješavini likera i serviran na postelji od različitih paprika i snijega'. Da bi sasvim osjetili sve okuse, mladiće se upućuje da svaki zalogaj žvaču bar minutu, a između dva ugriza moraju snažno puhnuti u trubu koja je položena uz tanjur.

Ono što je preživjelo test vremena u ovoj kuharici - osim maštovitih opisa kao da su izašli s jelovnika Nome - svakako je teza da hrana mora biti gorivo za taj dragocjeni stroj zvan ljudsko tijelo. Zato i Marinetti  - baš kao njegovi nasljednici zaljubljeni u vlastite mišiće - nema ništa protiv dodataka prehrani u obliku prašaka i tableta koji su postojali i u njegovo vrijeme. Osim toga, baš kao danas, i Marinetti se pritom obraća prvenstveno muškarcima, jer na njima po njegovim teorijskim postavkama leži budućnost svijeta. Dovoljno je pogledati neke od najpopularnijih influensera u pokretu 'hrana je gorivo za tijelo', pa da se uoče frapantne sličnosti.

Ono što ih, pak, razlikuje je to što je 'Futuristička kuharica' najvećim dijelom dobro razrađena i namjerno skandalozna šala, zapravo umjetnička podvala kojoj je bio cilj potaknuti nacionalnu svijest prema umjetnosti. Kako kaže britanski povjesničar Lesley Chamberlain u predgovoru jednog od novijih izdanja, Marinettijeva kuharica je 'provokativno umjetničko djelo maskirano kao ležerna kuharica', i ismijava sve ono što je u drugim kuharicama skoro sveto: obiteljski stol, raskošne recepte i uobičajene predodžbe o okusima i kvaliteti hrane. Reakcije su bile burne, baš kako je Marinetti i želio. Tadašnji gradonačelnik Napulja nadahnuto je odgovorio da 'anđeli u raju jedu isključivo vermicelle u umaku od rajčice', a talijanske domaćice pisala su autorima bijesa pisma u obranu tjestenine. Da je znao kako će budućnost ići u njegovom smjeru, Marinetti bi se možda zapitao je li bio dovoljno provokativan.